Crtica o ličnosti koja je zadužila našu zajednicu i bosanskom čošku

Dr. Alexander Dörner (1869-1951.) je sin potpukovnika Adolfa Dörnera (1829. Freistdat – 1906. Graz), vojnog zapovjednika Gratza i majke Sofie Edle von Kaiserfeld (1847. Graz – 1931. Graz) porijeklom iz bogate porodice sa posjedima blizu Ptuja, Celja, Laškog i Rogaške Slatine. Udajom za neplemića (Adolfom Dörner) njihovi nasljednici su izgubili plemićku titulu.

Dr. Alexander Dörner

Dr. Dörner je unuk apotekara Petrusa Dörnera (1800. Galgocz – 1877. Pistyan) vlasnika apoteke „Apoteka Bugarskog Dvora“ u Pistyan (Pieštany).

 

 

 

 

 

 

 

 

Otac Adolf Dörner i majka Sofi Edle von Kaiserfeld

Apoteku je 1809. godine, otvorio Josef Dörner pod nazivom „K sv. Josipu“ koja je od 1818.godine, knezu iz dinastije Sachen-Coburg-Gotha zimi slala u sanducima ljekovito pieštanysko blato. Kako je kasnije Bugarska narodna skupština izabrala za kneza, a kasnije za Cara Bugarske, kneza Ferdinanda I iz navedene dinastije koji je i dalje održavao veze, apoteka mijenja ime u „Apoteka Bugarskog Dvora“.

Djed dr. Dörnera, Petrus Dörner (1800-1877.)

Alexander Dörner nakon završenih medicinskih studija u Gracu (1893) i odsluženja vojnog roka, zapošljava se u hitnoj pomoći u Gracu, a 1896. godine, se prijavljuje na konkurs i zapošljava u novoosnovanoj Zemaljskoj bolnici u Sarajevu. Bilo je to tada veoma privlačno za mlade ljude. Brže napredovanje, široko polje rada, plaća je bila isključivo u zlatnim monetama, osiguran godišnji odmor koji se može u cjelosti provesti u zavičaju, zadržava svoju domovnicu…

Mladi ljekar dr. Dörner 1897.godine, na zahtijev dvorskog savjetnika dr. Isidora Neumanna vrši istraživanje lepre u Bosni i Hercegovini. Slijedeće godine (1898) dobiva i prvo priznanje za rad na planu iskorjenjivanja sifilisa, lepre i zaraznih bolesti u Bosni i Hercegovini i to za  „Lepra – konferenciji u Berlinu“ i „Lepra u Bosni i Hercegovini“.

Operacija u Zemaljskoj bolnici oko 1900.  S lijeva: dr. Propper, dr. Biberauer, med. sestra, dr. Dörner i dr. Ringel

Sljedećih godina mladi Dörner je radio u Zemaljskoj bolnici kao „sekundarni liječnik“ da bi u okviru temeljite organizacije zdravstvene službe od 1903. godine, mladi ljekarski kadrovi bili upućeni u sjedišta kotara sa zvanjem „kotarski liječnik“. Od 1903. godine, dr. Dörner radi u Žepču.

U to vrijeme u Bosnu i Hercegovinu pristižu iz velike K. und K. monarhije činovnici, službenici, privrednici, industrijalci ali i radnici, zanatlije i sitni službenici iz Njemačke, Češke, Mađarske, Poljske, Slovenije, Hrvatske…  Tako je u Žepče stigao i mladi Rudolf Doleczek (Doleček) iz Maribora kao saobraćajni službenik na željeznici. Familija u Mariboru se živo interesirala kako li živi njihov Rudolf i kako se snašao u dalekoj zemlji. Stigavši u Žepče, njegova sestra, mlada Anny Doleczek upoznaje dr. Dörnera, a vjenčanje je obavljeno (1904) u Mariboru. Iz tog braka u Žepču se rodila (1905) kćerka Margareta.

Zabilježeno je da je Rudolf, nakon što nije mogao raskinuti crkveni brak, prešao na islam koji je dozvoljavao drugu ženu. Rudolf je svoje ime zamjenio u Rifat i potpisivao se kao Rifat eff. Doleczek, a njegova supruga Ema Grodecka kao Emina. On je povremeno nosio fes, a ona zar sa modifikacijama u stilu „hiljadu i jedna noć“. Takvi su otišli u Maribor da bi se pokazali u orijentalnom folkloru široj rodbini i poznanicima čime su izazvali ne malu senzaciju. Rifat je sahranjen na Bakijama u Sarajevu sa nišanom bez natpisa. Njegova supruga Emina je do smrti živila na Kovačima veoma društvenim životom poznata kao Minka gatara (proricala budućnost gledajući u karte i kafu).

Onkel Rudolf (Rifat) i i sestrić Otmar

Dr. Dörner je 1906.godine, premješten u Ključ gdje je kao kotarski liječnik bio i direktor tamošnje kotarske bolnice, a 1912. godine, dobiva premještaj u Visoko i unapređenje za kotarskog nadliječnika. Visoko je bilo jedno od poželjnjijih provincijskih mjesta udaljeno svega sat vremena od Sarajeva. Iste godine 24.juna 1912.godine, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu mu dodjeljuje priznanje br. 19926/BH za vrlo korisnu višegodišnju mukotrpnu saradnju na suzbijanju endemskog sifilisa u Bosni i Hercegovini.

Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu naredbom od 5.marta 1916 broj 1342/BH dodjeljuje priznanje za požrtvovani i uspješni rad oko suzbijanja zaraznih bolesti u Bosni i Hercegovini. Dr. Dörner je u toku Prvog svjetskog rata prebolio pjegavi tifus. U Bosni i Hercegovini je 1916/17 harala epidemija pjegavog tifusa od kojeg je umrlo  75% svih oboljelih kotarskih liječnika. Tada nije bilo DDT-a ni antibiotika. Zemaljska vlada ukazom od 14.decembra 1916 dr Dörneru dodjeljuje visoko priznanje za naročite zasluge u akcijama u kotaru Visoko na suzbijanju i iskorjenjivanju sifilisa.

Ukazi o dodjeli ordena cara Franz Josepha i kralja Aleksandar I

 

 

 

 

U Bosni i Hercegovini na kraju Prvog svjetskog rata je bilo svega 130 ljekara od kojih se priličan broj vratio u svoju domovinu, pa je medicinski kadar bio deficitaran i jako potreban. Dr. Dörneru je bilo ponuđeno unapređenje i premještaj u Sarajevo kao sreskom ljekaru. U Sarajevu Dr. Dörner se i dalje bavio borbom protiv endemskih bolesti, a nakon podjele države u banovine bio je „Sanitetski inspektor drinske banovine“.

Djeca dr. Dörnera

Dr. Dörner je umro je u Sarajevu 28. septembra 1951. godine,  u 83 godini života, nakon 55 godina neprekidnog života i rada u Bosni i Hercegovini. Iza njega je ostala supruga, dva sina i četiri kćerke od kojih su dvije kćerke, magistri farmacije, nastavile tradiciju medicinskog obrazovanja u familiji. Tri kćerke i jedan sin dr. Dòrnera, nakon udaje i ženidbe odlaze  iz Sarajeva, prije i nakon Drugog svjetskog rata. Centar (domicil) familije razasute po svijetu, u Sarajevu je ostala supruga dr. Dörnera, Anny Dörner, koja ga je nadživjela 21 godinu, a poslije nje njihov sin, Otmar.

Kao zanimljivost navodim jedan događaj koji se desio prije posljednjeg rata. U Sarajevo je došla rodica moje supruge Maje Derner-Bibanović, Renate Dörner iz Beča, medicinska sestra, sa namjerom da kupi neke od kazandžijskih proizvoda, serdžade i sl. Djedovi Maje i Renate su braća (Fritz Dörner i dr. Alexander Dörner). Na moje pitanje šta će joj bosanski suveniri, Renate je odgovorila pitanjem: „Pa zar ti ne znaš? Svi Dörneri u svijetu imaju bosanski čošak. Ja sam adaptirala potkrovlje u Beču u stan i želim da ga i ja imam – odgovorila je Renate.

Sin dipl.ing. Otmar Derner (prezime nakon Drugog svjetskog rata modifikovao na “bosanski” zbog nepostojanja glasa ö), radni vijek je kao vrstan stručnjak proveo na željeznici. Bio je jedan od projektanata i nadzor na pruzi Sarajevo – Ploče. Penzionisan je kao rukovodilac nadzora u Institutu za saobraćaj – IPSA u Sarajevu.

Otmar Derner je ukazom Predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita, broj 123 od 22.11.1966.godine, za zasluge stečene na radu od osobitog značaja za socijalistički razvitak zemlje, a povodom izgradnje i puštanja u saobraćaj željezničke pruge Sarajevo – Ploče, odlikovan Ordenom rada sa zlatnim vijencem. Otmar Derner je preživio opsadu Sarajeva u kojoj je izgubio suprugu Ljiljanu i sestru Gretu. Umro je u Sarajevu 2001.godine. Iza njega je u Sarajevu ostala kći Maja Derner-Bibanović i njena obitelj kao i kći Renata Bodnaruk koja sa obitelji živi u Kranju.

Pruga Sarajevo – Ploče

Dr. Aleksander Dörner je sahranjen na katoličkom groblju sv. Mihovil u Sarajevu, pored dr. Josefa Köetscheta, ličnog liječnika i biografa Topal Osman-paše, inicijatora osnivanja prve bolnice (Hastahane) u Bosni i Hercegovini. Grobnice dr. Josefa Köetscheta i dr. Alexander Dörnera na groblju sv. Mihovil u Sarajevu su važna mjesta za historiju medicine Bosne i Hercegovine.

Javna ustanova Muzej Sarajeva je 2013. godine, u sklopu manifestacije „Noć muzeja“ postavio izložbe posvećene četvorici značajnih ličnosti, ne samo za grad Sarajevo.

To su bile izložbe posvećene istoričaru i akademiku SANU  Vladislavu Skariću (1869.-1943.) u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, historičaru i književniku Hamdiji Kreševljakoviću (1888.-1959.) u Brusa bezistanu na Baščaršiji, apotekaru Samuelu Elazaru (1902.-1989.) u Muzeju jevreja Bosne i Hercegovine i dr. Alexanderu Dörneru (1869.-1951.) u Muzeju „Sarajevo 1878-1918“.

U sklopu obilježavanja 100 godina od Sarajevskog atentata i ponovnog otvaranja rekonstruirane Vijećnice 2014. godine, emitiran je i dokumentarni film BHT1 o dr. Doerneru.

Na kraju je nužno ukazati na sasvim različite interpretacije vremena vladavine Austro-Ugarske  koje je bilo relativno kratko, ali je ostavilo neizbrisivog traga u čitavoj  zemlji, a time i uloge stručnjaka poput dr Dörnera, njegovog sina Otmara i inih koji su, ne samo došli, već i ostali u Bosni i Hercegovini, zajedno sa njihovim brojnim potomcima. I dok jedni, na žalost i danas,  taj period definiraju kao  „novi  oblik kolonijalnog robovanja“, drugi objektivno naglašavaju činjenicu da je ovaj period bio  dio „nevjerovatno snažanog zamaha  privrede“.

Potomci dr. Dörnera danas žive u Beču (Wien), Pertu, Sao Paolu, Tel Avivu, New Yorku, Kranju, Dubrovniku i Sarajevu, ali bez obzira gdje bili svi Dörneri u svijetu imaju bosanski čošak.

Sažetak rada Z. Bibanovića sa Savjetovanja Izvori za prikupljanje i istraživanje podataka o zdravstvenoj i socijalnoj kulturi sa posebnim osvrtom na Kanton Sarajevo i šire – Sarajevo, 21. decembar/prosinac 2010.