Zakleo se Vučić na Miroslavljevom jevanđelju/evanđelju, bosanskohercegovačkom spomeniku kulture u rasijanju

Političar Aleksandar Vučić se na predsjedničkoj inauguraciji zakleo na Miroslavljevom evanđelju, jednom od bosanskohercegovačkih spomenika pokretne kulturne baštine rasutih po evropskim državama. Ko je knez Miroslav za kojega je prepisivano čuveno Miroslavljevo evanđelje (jevanđelje) i gdje se nalazi oblast kojom je on u jednom vremenu vladao?

Knez Miroslav, brat Stefana Nemanje (postoji pretpostavka da su bili braća po majci), se oženio sestrom bosanskog bana Kulina. Posljednji izvor o Miroslavu je njegov ugovor sa Dubrovnikom koji mu osigurava pravo azila (1190.). Uskoro poslije toga Nemanja je Hum dao svome sinu Rastku.

Za Miroslava je prepisivan ćirilski evanđelistar (181 list), najstariji spomenik pisan srpskom ćirilicom. Danas (osim jednog lista) se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu.

Miroslav je izgradio manastir sv. Petra u Bijelom Polju na Limu, gdje je bilo sjedište humskog episkopa.

Enciklopedije kažu da je Zahumlje (Hum) od starine oblast između Dubrovnika i rijeke Neretve sa poluotokom Pelješac, prema kojem gravitiraju otoci Korčula, Mljet i Lastovo. Od X stoljeća se spominje kao nezavisna oblast pod svojim knezovima koji su se u bizantskim izvorima nazivali arhonti. Glavni grad na gori Humu je bio Blagaj, a Ston je bio biskupsko sjedište. Poslije je u Zahumlju preovladao srpski politički uticaj, posebno u vremenu vladavine navedenog kneza Miroslava (umro 1198.). Međutim ta oblast je uvijek ostala zasebna jedinica koja je davana kao udjelna kneževina pojedinim članovima dinastije Nemanjića.

Slabljenjem Nemanjića Zahumlje je došlo potpuno u sastav Bosne, a konačnim izumiranjem Nemanjića, Tvrtko I, najmoćniji bosanski ban u historiji (1353-1391), katolik po vjeroispovijesti, proširivši vlast na okolne zemlje proglasio se “kraljem Srbije, Bosne, Dalmacije i Hrvatske i Primorja”, ne ratnim osvajanjima nego po „Božijoj volji“, kako se od starine govorilo, jer je njegova baka po ocu bila kćerka srpskog kralja Dragutina, a majka kćerka hrvatskog kneza Šubića.

Ako zanemarimo činjenice da nacije i narodi u današnjem smislu nisu postojale u srednjem vijeku, ostaje činjenica da se predsjednik Vučić zakleo na spomeniku pokretne kulturne baštine Bosne i Hercegovine, prepisivane na dvoru bana Kulina, a moguće u srednjovjekovnoj Zeti (današnja Crna Gora) ili Zahumlju (Humu), teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, čiji je prepisivač bio Versameleon, o kome ne znamo ništa, da je naknadno iluminator bio „grešni dijak Gligorije“, a sve po narudžbi Humskog kneza Miroslava.

Veličina tog kodeksa je 42 x 28 cm i uvezan je u drvene korice presvučene kožom, vjerovatno u XV ili XVI stoljeću, kada je (u XVI stoljeću) dokument prenesen u manastir Hilandar na Svetu Goru Atos, gdje se čuvao do 1896. godine, kada su ga hilandarski monasi poklonili srpskom kralju Aleksandru Obrenoviću, prigodom njegove posjete Svetoj Gori – Zvonimir Kulundžić, Knjiga o knjizi, Zagreb 1957.

Prisvajanje Miroslavljevog jevanđelja/evanđelja, koji je najljepši i najvažniji spomenik srpske obredne književnosti samo zato što je ispisan krasnim i snažnim staroslavenskim ustavom tj. unicijalnom ćirilicom i koji je sticajem okolnosti do Beograda stigao preko manastira Hilandar, se znanstveno ne može braniti, navode bosanskohercegovački izvori.

U godišnjaku Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine – Baština, 2008. godine, Aleksandra Bunčić je napravila tabelarni prikaz bosanskohercegovačkog pokretnog naslijeđa u rasijanju, u kojem je dat pregled do sada identificiranih spomenika sa podacima o vrsti, datiranju, kao i državi u kojoj se nalazi. Nakon prikupljanja i obrade podataka slijedi izrada kataloških jedinica za svaku pojedinačnu umjetninu.

Zanimljivo je da gotovo sve dosada pronađene umjetnine u Evropi imaju isključivi religijski karakter. Izuzetak ovom nizu spomenika čini veličanstvena zbirka orijentalnih rukopisa, koju je 1924. godine, Safvet-beg Bašagić prodao Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi. Kompletan popis knjiga iz biblioteke je načinio sam Safvet-beg Bašagić kao „Popis orijentalnih rukopisa moje biblioteke”, Glasnik Zemaljskog muzeja, svezak 3 i 4, Sarajevo 1916. Kolekcija je uvrštena na listu Svjetske kulurne baštine – UNESCO, pod nazivom Pamćenje svijeta (Memory of the world) – zaključuje Aleksandra Bunčić.

Prijatelj naše porodice, pokojni ing. Lorenc Eichberger, u svojim memoarima je zabilježio: …”I onda se događaju velike promjene (1991.). U svim republikama se organiziraju slobodni izbori i rađa se nada o izgradnji građanskih država. U nadi i iščekivanju dobrih ishoda dočekali smo za kratko vrijeme nevjerovatno nesređeno i pogoršano stanje, jer lideri nacionalnih stranaka izgubiše orijentaciju i započeše razračunavanje još od Kulina bana. Narod je bio razočaran”.

Napokon, kakve poruke ovakve vrste, danas (2017.) nama i svijetu šalju lideri etno-centrističkih politika tzv. Zapadnog Balkana uz velikodušnu podršku vjerskih zajednica?

To može biti samo poruka da oni i dalje ne odustaju od velikodržavnih politika uz neprosvjećeni apsolutizam u kojem se osjećaju kao ribe u vodi.

Objavljeno na Depo portalu 27.06.17, 10:13h