Nema inventure životinjskog svijeta. Puca se na sve što se kreće na četiri noge. Lovački savez Bosne i Hercegovine je razjedinjen. Lovačka društva su militarističke družine koje okupljaju svo muško stanovništvo u seoskim mjesnim zajednicama u Bosni i Hercegovini i susjednoj Srbiji. Seosko i prigradsko stanovništvo ne interesiraju aktivnosti rijetkih lokalnih sportskih klubova, još rijeđih kulturno-umjetničkih društava i tamburaških orkestara… U Bosni i Hercegovini je evidentirano desetine hiljada lovaca. Zaboravljena je osnovna zadaća brojnih lovačkih društava, a to je evidentiranje, čuvanje i briga o životinjama.
Jedinstveno mjesto u ovome trenutku u Bosni i Hercegovini, na kojem je zabranjen lov i postoji samo foto-safari, je Park prirode Hutovo blato, u kojem je zaposleno nekoliko lovočuvara. Ptica nema ili ih ima vrlo malo, jer su zaštićene samo u strogo kontroliranoj zoni Parka prirode.
Zbog loše kontrole lova i ribolova, nedorečenog zakonskog okvira kojim se regulira oblast lova (posebno oblast zaštite ptica), Bosna i Hercegovina predstavlja crnu rupu u kojoj razmjere ove vrste kriminala možemo samo nagađati. Glasnogovornik hrvatskog MUP-a gospodin Zlatko Mehun je svojevremeno upozorio da krijumčarene ptice i velike pljenidbe ulova dolaze ili su iz Bosne i Hercegovine. Krijumčari su uglavnom strani državljani. Za nadati se da će strahovi od tzv. ptičije gripe smanjiti ovu vrstu kriminala u Bosni i Hercegovini.
Planininom valja pažljivo gazdovati. Život planine uzmiče od čovjeka u sve teže i više prostore, koji ne omogućavaju opstanak divljači, i život nestaje. Umjesto divljačkog pucanja po planinama, šumarska i lovna društva treba da grade hranilice za divljač na višim dijelovima planina. Samo smrtna glad može natjerati zvjeri iz planine da silaze u sela.
Zimski period pokazuje lošu organiziranost državne i lokalnih civilnih zaštita, kada mnoga sela zavijana snijegom stradavaju odsječena od svijeta. Šta onda reći o brojnim lovačkim društvima koja ništa ne čine na spasavanju svoje divljači, ne pripremajući na vrijeme hranilice na planinama i ne iznoseći hranu u vrijeme velikih snjegova.
U Bosni i Hercegovini preko četrdeset godina nije izvršena inventura životinjskog svijeta. Mnoge životinjske vrste su potpuno nestale, neke zauvijek, a neke će trebati u sretnija vremena koja dolaze, naseljavati. Na planini Visočici je prije rata živjelo oko 2.500 divokoza, a danas nema ni jednog primjerka. Divokoze su (po izjavi seljaka iz sela Grušća) odstreljivane i iz helikoptera od strane vojnika SFOR-a. Stanište divokoza je sačuvano u neprohodnom kanjonu rijeke Rakitnice, ali nema podataka o broju primjeraka. Slična je situacija i na Prenju.
Divokoza (Rupicapra rupicapra – balcanica)
Mnogi štampani mediji imaju priloge o prirodi i lovstvu i često objavljuju priloge o sretnim lovcima koji su poslije duge hajke ustrijelili rijetku divljač. U Hrvatskoj ko ustrijeli vuka odgovara krivično, a ako je zvijer nanijela neku štetu, nadoknadu vrši država. Potrebno je reći da u praksi, država Hrvatska izbjegava platiti rijetke odštete čobanima. U Hrvatskoj se vuk smatra ugroženom vrstom i od 1995. godine, je strogo zaštićen.
U Crnoj Gori je napravljena inventura životinjskog svijeta (1999. godine) na osnovu koje je donesena odluka da je 600 primjeraka vukova optimum, te da je dozvoljen samo tzv. higijenski odstrel.
Brojnost vukova i šakala u Bosni i Hercegovini je nepoznata i očigledno je potrebna kompetentna ekološka studija, koja će procijeniti broj te divljači u slobodnoj prirodi. Šetač ne treba da strahuje od vuka koji planski bježi od čovjeka. Uostalom, već čitav jedan vijek nije se desio ni jedan incident u Evropi, Aziji i Sjevernoj Americi. Dakle, nema opasnosti za čovjeka. Nećete se igrati Crvenkapice. Razdoblje uništavanja vukova je prošlost u civiliziranom svijetu. Potrebno je suštinsko mijenjanje stava ljudi prema vuku, da bi mu se osigurao opstanak.
Bosanski vuk (Canis lupus – kurjak)
Vuk u Francusku dolazi iz Italije u kojoj ima oko 450 primjeraka. Početkom osamdesetih godina, primijećen je jedan prema Cuneoa u blizini masiva Mercantour. Jedan čuvar-posmatrač (garde-moniteur) iz Nacionalnog parka Vanoise (Francuska) primijetio je 1992. godine, po prvi put životinju između dolina Tinee i Vesubie.
Za razliku od susjednih zemalja vuk u Bosni i Hercegovini je proglašen nepoželjnom štetočinom i lov je na njega otvoren tokom cijele godine.
Medvjedi se nazivaju «krovnom vrstom» i za život trebaju velika i mirna područja. Mogu doživjeti i do 20 godina.
Bosanski mrki medvjed (Ursus arctos – bosniensis)
Pravila ponašanja u staništu medvjeda nalažu posjetiocima slijedeće:
- Ne hraniti medvjede (svo organsko smeće ponijeti sa sobom da ne privlači medvjede);
- Ne prilazite medvjedu, niti bježite od njega (promatrajte iz daljine, a u slučaju nenadanog susreta nemojte bježati, nego samo dajte mjesta da se medvjed povuče). Bježanje može izazvati medvjeda;
- Nemojte iznenaditi medvjeda (budite dovoljno glasni da vas medvjed može čuti na oko 30 metara).
- Ne dozvolite da se medvjed osjeti ugroženim i da kao jedini izlaz vidi aktivnu odbranu, posebno ako je sa mladima.
U familiji pasa u Bosni i Hercegovini nalazi se vuk (Canis lupus-kurjak), ponekad šakal (Canis aureus) i kao najbrojnija lisica (Vulpes vulpes).
Bosanska kuna bjelica (Martes foina – bosniaca)
Pred potpunim istrebljenjem lovom i krivolovom su izuzetno korisne životinje jazavac (Meles meles), vidra (Lutra lutra), kuna zlatica (Martes martes), kuna bjelica (Martes foina – bosniaca), tvor, hermelin, lasica (zbog skupocijenog krzna).
Visokoplaninski predstavnici glodara kao što su mrmot (Marmota marmota) i snježna voluharica, su vjerovatno potpuno zauvijek nestali iz familije sisara u našim krajevima. Reliktna voluharica se još uvijek viđa na Trebeviću i susjednim planinama.
Teško je ugrožena i jelenska divljač sa Dinarida, koja je po kvaliteti trofeja na prvom mjestu u svijetu. Ipak jelen (Cervus elaphus), srna (Capeolus capreolus) i divlja svinja (Sus scrofa) su danas najrasprostranjeniji na području Bosne i Hercegovine.
Ugrožena divokoza ((Rupicarpa rupicarpa) i izvjesno istrijebljeni kozorog (Capra ibex ibex) naseljavaju visokoplaninske predjele.
Kao prava prirodna rijetkost i vrijednost u planinskim šumama, zbog bezobzirnog tamanjenja, danas je veliki tetrijeb (Tetrao urogallus) i jarebica.
Umjesto pomoći u spasavanju zavijanih ljudi i divljači dnevni listovi često objavljuju vijesti o ulovu sretnih lovaca.
Iskusni lovac S.T., kako prenosi jedan dnevni list, u društvu sa lovcem E.I. među dosadašnje trofeje upisao je i risa koji spada među prave kapitalce.“ Ris je pobjegao na drvo od moga psa i morao sam dva puta pucati da bih ga ubio. Risovi su inače velike štetočine i pravi pomor za srne i zečeve“ !? Do sada sam u životu ulovio desetak risova !!!»- kaže sretni lovac.
Primjer drugi: lovac A.J. iz Gračanice, loveći patke na rijeci Spreči, ubio je vidru tešku 15 kg !!! „Bio sam iznenađen, jer se smatra da vidre nema na cijelom ovom regionu, ali se nisam zbunio“– kaže sretni lovac !?
Slovački ris unešen reintrodukcijom 1973. godine, u Sloveniju
Autohtoni ris sa Dinarida je još 1903. godine istrijebljen. Zadnji ostaci Dinarskih risova preživljavaju još u divljim planinama Makedonije i Albanije. Nakon što su 1973. godine, u Kočevju, u Sloveniji, ispuštena 3 para koja su unešena iz slovačkih Karpata, risovi, strogo zaštićeni, su se proširili na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ta, tzv. reintrodukcija, je bila najuspješnija od svih provedenih u Evropi.
Ris je u Hrvatskoj strogo zaštićen od 1982. godine. U Hrvatskoj je od 1972. godine vidra trajno zaštićena, ali joj porast populacije ograničava gubitak staništa.
Zahvaljujući donaciji Njemačke, Udruženje šumara, inžinjera i tehničara – UŠIT provelo je projekat reintrodukcije dabra u Bosni i Hercegovini. Projekat se proveo na teritoriji općine Donji Vakuf. Dabar je inače u našim krajevima istrijebljen prije 120 godina, zbog skupocijenog krzna i ljekovitog mošusa. UŠIT sprema i reintrodukciju Malog tetrijeba (Lyrurus tetrix).
Divljoj mački (Felis silvestris), izvjesno je, prijeti potpuno izumiranje.
Ptice pjevačice i sisari bubojedi (ježevi, krtice, rovčice, slijepi miševi…), su najkorisnije životinje, koje unište više insekata nego što to može da učini čovjek, sa svom svojom tehnikom. Krupne ekološke promjene, nastale negativnim djelovanjem čovjeka na prirodu, prouzrokovale su nestajanje ili pravu prirodnu rijetkost mnogih životinja u Bosni i Hercegovini.
Sa zanimanjem pratim rezultate projekta “Indikativna karta Pan–evropske ekološke mreže u jugoistočnoj Evropi” koji je započeo u julu 2003. godine, a završio se u maju 2006. godine. Projekat je stvorio ekološku mrežu u jugoistočnoj Evropi i povezao je sa Pan – evropskom mrežom. Koncept ekološke mreže je suprotstavljen tradicionalnom pristupu zaštite individualnih mjesta i teži uspostavljanju koridora između zaštićenih oblasti, koje mogu biti linijske, tzv “stepping stones” ili pejsažne, a koje će omogućiti vrstama da koloniziraju nove oblasti i da se slobodno kreću u potrazi za hranom i partnerom.
Valja napomenuti da Međunarodna unija za očuvanje prirode i prirodnih izvora (IUCN – International Union for Conservation of Nature and Natural Resources, 1948, Morgoes, Švicarska) i Svjetski fond za održavanje divljine (WWF – World Wildlife Fond, 1961, Morgoes, Švicarska) usko sarađuju na raznim projektima, kao naprimjer, na zaštiti i očuvanju biljnih i životinjskih vrsta kojima prijeti istrebljenje.
Objavljeno na portalu www.turizamplus.ba, januara, 2010. godine
Upoznajte svijet oko nas 