Velika bosanskohercegovačka botanička cesta – kroz šume bosanskog bora

Poljski knez Aleksandar Sapieha je 1802/3. godine, zapisao poetsku inspiraciju inspiriran raznolikim pejzažima i bosanskohercegovačim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima – stećcima. Zapis govori o ljepoti ptica sličnih Ibisu, o sablasnim priviđenjima fantastičnih životinja, o rijekama koje teku obasjane svjetlošću zvijezda, mjeseca i nebeskog sunca, o oklopima viteškim, o turnirima, o kacigama, o konjima i o oružju, o trci gazela, medvjeda, pasa i kurjaka kroz beskrajnu množinu šuma, pejzaža i daljina, uokvirenim dekorativnim konopom bosanskih mrtvačkih monolita.

Moje zanimanje za bosanskohercegovačke šume je počelo prije desetak godina kada sam vodio grupu turista u sklopu klasične ture po Grčkoj, u okviru koje smo imali u povratku i dva dana kupanja u Paraliji, ispod Soluna. To vrijeme sam iskoristio za obilazak planine Olimp (Mt Olympus), koju do tada nisam nikada posjetio, radi pripreme vođenja za već dogovorenu narednu grupu, koja je planirala turistički uspon na tu antičku mitsku planinu.

mount_olympus

Olimp (Mt Olympus) u Grčkoj

Cjelodnevna turistička posjeta planini je podrazumijevala uspon autobusom, veoma atraktivnom šumovitom cestom, do visine od oko 1300 m n/v. odakle smo program obilaska nastavili pješke. Još u autobusu, lokalni vodič nas je upoznao sa činjenicom da je cijela planina Olimp pretežno obrasla bosanskim borom (?!) što je kod mene pobudilo potpunu nevjericu. Tokom dana sam ugrabio priliku da se lokalnom vodiču predstavim da dolazim iz Sarajeva, koje se nalazi u Bosni i Hercegovini, i da nikada do tada nisam čuo da postoji nekakav bosanski bor i da je još planina Olimp u Grčkoj obrasla tom vrstom bora. „Nas su tako učili. U engleskom govornom području je uobičajen taj naziv (engl. Bosnian pine), a naravno postoje stručni nazivi na latinskom kojima nisam htio da vas opterečujem“ – odgovorio mi je vodič.

Po povratku sam se zasinteresirao za bosanskohercegovačke šume i ubrzo saznao da, kao i mnogo toga drugog u Bosni i Hercegovini, to nisu obične šume, već jedinstvene prirodne šume  stare milionima godina, što je u Evropi velika rijetkost. U mnogim dijelovima Evrope su šume sađene jer su prirodne šume davno posječene. Bogatstvo pejzaža i raznolika bosanskohercegovačka priroda sa ukomponiranim spomenicima kulture, stećcima i starim gradovima su bili inspiracija starim putopiscima.

Šume i šumska zemljišta u Bosni i Hercegovini zauzimaju oko 53% teritorije (oko 2,709.769 ha), od čega su šume oko 43% (2,209.732 ha), a goleti oko 10% (500.037 ha).

Visoke ili tzv. ekonomske šume u kojima je moguće racionalno gospodarenje zauzimaju 1,291.924 ha što je oko 25% površine. Ostale šume ili oko 18% površine BiH, su niske šume (panjače) i degradirane šume sa vrlo malom zalihom drveta i slabim prirastom.

Federacija Bosne i Hercegovine je najšumovitiji region u Evropi.

vrh trebevica

Pogled sa vrha Trebevića na bosanskohercegovačko nacionalno šumsko blago

Opisivač prirode Pol Džejmison (Paul Jamieson) kaže za prostrani šumoviti park Adirondack u USA da je to nacionalno blago: “Najbolji i najuzvišeniji način na koji može da posluži jeste da se pretvori u riznicu kulture, da postane američka klasika ravna “Pričama o kožnoj čarapi” (The Leatherstocking Tales) Džejmsa Fenimora Kupera (James Fenimore Cooper), Emersonovim (Emerson), Toroovim (Thoreau) ogledima, Linkolnovom (Lincoln) memorijalu, akvarelima Vinsloua Homera (Winslow Homer) i Frostovim (Frost) pjesmama” – preneseno iz The Adirondack.

Šumovito Dinarsko gorje u dužini od 300 km., kojem pripadaju i planine oko Sarajeva, predstavlja granicu uticaja mediteranske i kontinentalne klime, ali i vododjelnicu jadranskog i cromorskog sliva (prevoj Hojta između Treskavice i Bjelašnice). Sukobljavanja različitih vazdušnih masa sa juga od mora i hladnih sa sjevera uzrokuju česte promjene vremena i u zimskom periodu velike snježne padavine.

Već smo utvrdili da je florističko bogatstvo Bosne i Hercegovine izuzetno veliko i da se po tome naša država u Evropi nalazi na vrhu ljestvice, zajedno sa Hrvatskom, Italijom, Grčkom i još nekom zemljama, sa procjenom da je više od 15% flore i faune endemično. Impresionira činjenica da više od 40% vegetacijskih klasa Bosne i Hercegovine je sadržano u vegetaciji Evrope.

U refugijumima (staništa endema) Dinarida nalaze se  najočuvaniji dijelovi prirode čitave Evrope kao što su prašume (Janj, Lom, Perućica, Ravna Vala na Igmanu…), prašumski rezervati ilirskog crnog bora, mezijska bukva u kanjonima rijeka, istočnobosanska ili Pančićeva omorika (Picea omorika) koju je otkrio (1875.) hrvatski botaničar Josip Pančić.

rasprostranjenost pančićeve omorike

Rasprostranjenost Pančićeve omorike (Picea omorika)

Velika botanička turistička cesta – kroz šume bosanskog bora, bi tako mogla da ima početak, ali i kraj u Botaničkom vrtu (starom preko 100 godina) Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a onda arealom  ekosistema reliktnih šuma munike ili bosanskog bora preko zapadnih i jugozapadnih padina Bjelašnice (Hranisava), Prenja, Čvrsnice, Vrana, Čabulje, Veleža do Orjena. Botanička cesta se zatim može uspinjati na sjever arealom jedinstvene Pančićeve omorike, prema NP Sutjeska i NP Drina u Srebrenici, koji uzgred rečeno obuhvata oko 95% zemljišta u posjedu građana bošnjačke narodnosti.

pregledna-karta

Novouspostavljeni NP Drina

Velika botanička turistička cesta može veoma jednostavno da dobije i međunarodnu dimenziju i time postane prva botanička cesta na svijetu prateći rasprostanjenost bosanskog bora u Crnoj Gori, Srbiji, Kosovu, Makedoniji i Albaniji, pa čak i Grčkoj i Bugarskoj na istoku.

cl-28_pinus_heldreichii_range_map

Rasprostranjenost endema munike ili bosanskog bora (Bosnian pine)

Botanička cesta se može nastaviti i na Apeninski poluotok (trajektnim linijama) jer se munika ili bosanski bor nalazi na jugu Italije u nekoliko malih populacija u regijama Calabria i Basilicata, što pokazuje da je u dalekoj prošlosti Apeninski poluotok bio povezan sa Balkanskim poluotokom.

Priča o bosanskom boru glasi otprilike ovako. Na Olimpu u Grčkoj njemački botaničar Teodor von Heldreich našao je vrstu bora i sabrao uzorke i poslao čuvenom botaničaru Boissieru na proučavanje. Do grančica je došao švicarski botaničar Hermann  Christ koji je tada proučavao borove. Christ je odmah zaključio da je to nova, do tada nepoznata vrsta koju je nazvao Pinus heldreichii u čast pronalazača. Prvi opis ove vrste štampao je Christ u jednom švicarskom botaničkom listu u Baselu, 1864. godine (str. 549.).

Čvrsnica 2.228 mnv.

Bosanske Alpe – Čvrsnica

U isto vrijeme planinario je po našim planinama bečki botaničar Franjo Maly, gdje je na Bijeloj gori, Orijenu i na Hranisavi kraj Sarajeva sakupio grančice, češeve i komade kore i poslao ih u Beč, gdje su dospjele do botaničara Franz Antoinea koji je vrstu nazvao Pinus leucodermis i objavio 1864. godine, nešto ranije od Christa, u Austrijskom botaničkom listu (str. 366.).

Nešto kasnije botaničar Güntner Beck je prvi put vidio muniku na Prenju i nazvao je Pinus Prenja, što je kasnije morao ispraviti. To se isto desilo i češkom botaničaru Formaneku.

Bosanski bor je proučio i njemački botaničar Friedrich Markgraf i ustanovio dvije forme, jedna na Olimpu koju je pronašao Heldreich (Pinus heldreichii), a druga forma na staništima koja je pronašao Maly (forma leucodermis Antoine), te bi naša munika ili bosanski bor bila Pinus Heldreichi i Christ – forma leucodermis (Antoine) Mgf (ili forma Mgf.). Bor su kasnije proučavali i mnogi naši botaničari.

munika-simbol-orjena-subrini-platoi

Dugovječni bosanski bor

Na kraju kao kuriozitet napominjem da je do nedavno najstarije stablo u Evropi bio stari bor (Pinus heldreichii), pronađen u sjevernoj Grčkoj, star 1075. godina, nazvan Adonis.

Nedavno je u Kalabriji, u italijanskom nacionalnom parku Pollino, visoko u planinama, između hiljada munika (Pinus heldreichii) starih između 500 i 600 godina, pronađen bor star 1230 godina, nazvan Italus – piše National Geographic.

Zaključak i preporuke

Iako je Bosna i Hercegovina potpisnica 46 međunarodnih dokumenata iz oblasti okoliša kao i Konvencije o biodiverzitetu 2002. godine, problemi su nerazvijena podzakonska regulativa, nedostatak stručnih institucija na državnom i entitetskom nivou, nepostojanje strategije ekoturističkih i ekonomskih potencijala sadašnjih i budućih zaštićenih područja, nopostojanje krovnog zakona o upravljanju prirodom Bosne i Hercegovine. Postojeće institucije su neefikasne, postojeća inspekcijska mreža je nedovoljna, a monitoring nije razvijen.

Navedenim istraživanjima iz oblasti biodiverziteta se bave stručnjaci pri fakultetima Univerziteta u Sarajevu, Banja Luci, Tuzli, Mostaru, Bihaću i Zenici. Stanje tzv. in situ (latin. na licu mjesta) i ex situ (očuvanje izvan mjesta) konzervacije je katastrofalno. Najveći problem predstavlja izvor finansiranja NVO-a, a stepen okolinske svijesti građana je generalno nezadovoljavajući.

Radikalan pomak u zaštiti BH šuma, pejzažne raznolikosti i nespornog biodiverziteta bi bila izrada planske dokumentacije in site konzervacija barem do nivoa procentualne zaštićene teritorije u susjednim zemljama kao i planske dokumentacije ex site rekonzervacije postojećih botaničkih zbirki kao i izrada strategije za turizam sa posebnim naglaskom na ruralni i ekoturizam sa ukomponiranim kulturnim karakteristikama.

One thought on “Velika bosanskohercegovačka botanička cesta – kroz šume bosanskog bora

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s