Vjeruje se da je kočija nastala u vremenima kada je čovjek otkrio točak. Starokineske, sumerske i egipatske legende spominju kočije. Homer pjeva o kočijama ispod mitskog opsjednutog grada Troje.
Heron iz Aleksandrije je opisao napravu za mjerenje pređenog puta kočije.
Kočije onakve kakve danas poznajemo su se prvi put pojavile polovicom XV stoljeća u mađarskom mjestu Kocshu (tako su dobile ime kočije), a u mondenom Parizu mogle su se sredinom XVII stoljeća iznajmiti ispred gostionice Saint Fiacre u istoimenoj ulici (i tako su dobili ime fijaker).
Kočije
Prvi prevoz pošte u Engleskoj se vrši kočijama od 1640. godine. Kočijaši dobivaju uniforme i poštanski rog da bi trubljenjem najavljivali svoj dolazak. Otmjene kočije u to vrijeme su obično pratili 4-5 pasa.
Oko 1650. godine, izvjesni Nicola Souvage u Rue de Fiacre u Parizu počinje da iznajmljuje kočije i kočijaše. Prekoputa njega na zidu gostionice bio je oslikan lik svetog Fijakrusa (saint Fiacre), irskog doseljenika koji je 670. godine, n.e. u Francuskoj osnovao manastir Brej Mo (Breuil Meaux) i koji je kasnije proglašen svecem. Stari Fijakrus je tako postao zaštitnik ovog novog zanimanja. Ideja najma kočije se prenijela u Beč gdje se ustaljuje naziv „fijaker“ i za kočiju i kočijaša.
Prvi fijakeri za javni prijevoz
Godine 1693. austrijski car, prvi put je dodijelio licencu za bečku „kočiju za iznajmljivanje“. Tada je to bila neudobna kočija sa dva konja kojom se teško upravljalo. Žestoki rival je ubrzo bila nosiljka. Četiri godine poslije izdavanja licence za fijaker, car Leopold je odobrio Mihaelu de la Pasu da izdaje nosiljke. Servis „Portechaises“ je postao veoma popularan i 1781. godine, u gradu Beču je bilo preko sto nosiljki.
Englez Henry Mill razvija sistem opruga kojima vožnja fijakerom postaje udobnija. Davne 1702. godine, izdata je uredba da svi fijakeri moraju biti numerisani, a i da kočijaši moraju da se drže fiksnih cijena. Fijakerima je bilo zabranjeno da voze izvan centra, a i da stoje na prometnom mjestu i mame mušterije. Bilo je propisano da moraju da se sakriju, da čekaju kod kuće, dok ih neko ne zatraži. Ko se ne bi ovoga pridržavao konfiskovali bi mu fijaker i konje. Ovu zabranu fajakeri su zaobilazili vozeći centrom Beča laganim „kasom“ kako su to tada nazvali, ne bi li ih koja mušterija zaustavila.
Godine 1785. fijakeri su napokon izborili dva mjesta u Beču gdje su se mogli parkirati i čekati mušterije.
Katalog svjetiljki iz 1813. godine
Beč je 1788. godine brojao 648 registrovanih fijakera i 300 neregistrovanih koji su naravno vozili po nižim cijenama. Kočijaši su bili u svakodnevnoj svađi sa „divljim fijakeristima“, nosačima nosiljki, ali i sa vlasnicima privatnih kočija sa kojima su se često utrkivali ulicama. Moda fijakera je procvala, a 1856. godine, u Beču je krenuo tramvaj sa konjskom vučom. Grad je tada brojao oko 700.000 stanovnika, imao je 1.149 fijakera, 1.352 jednoprega, 890 poštanskih kola.
Od 1903. godine, kočije počinje da potiskuju automobili. Već 1925. godine, za tradicionalni cvjetni korzo u Prateru umjesto kočije je bio okićen automobil. Sa jačanjem automobilizma, opadao je i interes za kočije odnosno fijakere i njihovo korištenje u svakodnevnom prometu.
Izlet cara Franje do arheološkog nalazišta Glasinac
Poslije Drugog svjetskog rata u gradu Beču nije bilo više konja i fijakera. Stanovnici su za prevoz koristili tramvaj ili taksi.
Za uskrsnuće fijakera u Beču najzaslužniji su bili američki vojnici stacionirani u Austriji poslije Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući ovim «turistima» , interes za vožnju kočijama je rastao, te je već 1967. godine, u Beču bilo 32 fijakera, a 1991. godine, ukupno 46 fijakera. Naravno, fijakeri su sada od gradskog prevoza pretvoreni u turističku atrakciju. Cijena razgledanja Beča fijakerom je relativno visoka, iznosi 90 EUR, ali fijakeristi često kao osposobljeni turistički vodiči pričaju o znamenitostima grada.
Razgledanje turističkog grada fijakerom je danas uobičajeno u Evropi i svijetu (Rim, Beč, Prag, Firenca, Njujork, Manila…), svugdje gdje je to moguće.
Pritisak motornih vozila u stare dijelove gradova riješava se na veoma jednostavan način. Naplatnim rampama se zatvaraju prilazi starom jezgru. Specijalne propusnice (kartice sa čipom) posjeduju vozači javnog prevoza (minibus i taxi) i vlasnici vozila sa mjestom stanovanja, a uz navedena vozila saobraćaju turistički fijakeri.Takva je praksa u Budimpešti gdje su naplatnim rampama zatvoreni prilazi za Budim (stari dio grada).
Jedan od restorana na Ilidži
Zanimljivo je da se u Szilvasvaradu u Mađarskoj plaća razgledanje šume.. Vožnja fijakerom (moguće i vozom) je dio turističke ponude i obuhvata posjetu spomenicima, staroj pilani, šumi u dužini od 3 km i dr. Godišnje imaju oko 80.000 posjetilaca. Šumarija naplaćuje ulaznice u park prirode, karte za fijakere i željeznicu ,te uz prihod od šumarstva i lovstva ostvaruje „pozitivan rezultat“ poslovanja.
U Parizu je od nedavno, poslije četrdeset godina pauze, ponovo moguće obilaziti grad fijakerom. Fijaker koji prima najviše četiri putnika vuče jedan konj od četiri godine. Filip Delon, vlasnik firme „Pariz, obilazak grada kočijama“ je izjavio, da namjerava, ukoliko dobije dozvolu, da uvede kočije za osam putnika koje bi vukla dva konja. Za sada vožnja od tridesetak minuta (bez obzira na broj putnika) košta 50 EUR, a VIP vožnja (uz bocu šampanjca) košta 70 EUR.
Početak uređenja banjskog parka
U mnogim gradovima svadbeni fijaker zamjenjuje Mercedese. Nude se svadbene kočije sa dvopregom ili četveropregom. Pravilo je da se mladenci dovezu fijakerom do crkve ili mjesta građanskog vjenčanja koji ih čeka do završetka obreda, te ih vozi do dvorane za svatove.
Cijena dvoprega za dvosatnu uslugu je oko 400 KM, a četveroprega oko 1.000 EUR. Cijena podrazumijeva kićenje svadbene kočije bršljanom i bijelim cvijećem i garantira utisak vjenčanja iz bajke. Van gradova je cijena veća za troškove prevoza konja i opreme.
Tradicija turističke vožnje fijakerima Velikom Alejom, sa malim prekidima (ratovi), traje u kontinuitetu preko 130 godina i vjerujem da je u tom smislu Ilidža jedinstvena u Evropi.
Duga bosanskohercegovačka tradicija konjogojstva
Na sreću i nakon 1995. godine, fijakeri na Velikoj Aleji su ponovo turistička atrakcija. Međutim poslovanje fijakerista još uvijek nije potpuno uređeno. Duž Velike Aleje su izgrađene nove vile ,tako da motorni saobraćaj ozbiljno ometa poslovanje fijakerista.
Svojevremenim useljavanjem međunarodnih vojnih snaga, u hotel „Terme“, bila je zatvorena Hrasnička cesta ispred hotela i saobraćaj za Hrasnicu i Sokolović koloniju je usmjeravan preko ulice Bokeljskih mornara koja presijeca Veliku Aleju na njenom početku.
Oprema fijakera i fijakeriste podrazumijeva adekvatnu odjeću i obuću fijakeriste ali i opremu konja. Oprema fijakera podrazumijeva: Točkovi na fijakeru moraju imati gumu; fijaker mora imati posudu, metlu i priručnu lopatu za odstranjivanje konjskog izmeta; ostala oprema mora biti u skladu sa zakonom o saobraćaju motornih vozila; Fijaker mora posjedovati evidencionu tablicu…
Asortiman proizvoda jedne od preostale dvije sedlarsko-remenarske radnje
U Sarajevu je između dva svjetska rata bilo u funkciji deset privatnih sedlarskih -remenarskih radnji, a danas su ostale samo dvije i to radnja Marinka Šege, koji je kod oca Pere izučio zanat ( smještena u Ulici Edhema Mulabdića br. 2.) i Mehmeda Užičanina u Saračima, koji je i poznati javni djelatnik, dobitnik Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Danas je njihova djelatnost prilagođena potrebama tržišta : izradi, posebno ona M.Šege , konjske opreme za vuču balvana iz šume, povojcima za pse, torbama sa navlakama za dvoglede, izradi kaiševa, kandžijama za jahače konje, opravku kožnih predmeta i sl.
Najstrože je zabranjeno tući konje. Radno vrijeme konja može biti najviše do deset sati dnevno odnosno od 9,oo sati ujutro do 19,oo sati uveče. Konj ne smije stajati na suncu ili kiši…- Vidi projekat ««Kočije i kočijaši / Fijakeri i fijakeristi- mogućnosti modernizacije i stavljanja u funkciju zaštite okoline i turističke ponude Ilidže i Sarajeva «, autori: M. Serdarević, S. Bajić, S. Gušić, Z. Bibanović, M. Kujović, S. Begić.
Tradicionalna nošnja iz sela Rakitnica sa Bjelašnice koju spominju još samo etnolozi, a sela na Bjelašnici, muzeji na otvorenom, su temeljito zapaljena u posljednjem agresivnom ratu
Prostor Ilidže je nesporno jedan od najdragocijenijih prostora za rekreaciju, sport, zabavu i odmor u prirodnoj okolini. U odnosu na ostale urbanizirane općine grada Sarajeva, općina Ilidža je u navedenom smislu u prednosti. Napokon, mnogi elementi koji određuju ambijent ugodnog življenja Kantona Sarajevo se obezbjeđuju na Ilidži kao što su resursi pitke vode (Bačevo), termalni i mineralni izvori i zona za rekreaciju.
Zaključak i preporuke
Sukobljavanje turizma i neke druge privredne djelatnosti u određenom prostoru podrazumijeva prednost turizma, zato što on nije nepovratni potrošač prirodnih vrijednosti. Zaštita prostora za budući razvoj turizma na Ilidži u narednim vremenima biće vodeći princip zaštite prirode. Novi kriterijum prilikom izrade prostornih planova je – turistička zaštita prostora.
Potrebno je reći da je u vremenu nakon posljednjeg rata, vlast na Ilidži dozvolila stihijno naseljavanje prostora, ne pokazujući želju za ikakvim planiranjem. Današnja općina Ilidža se može okarakterizirati kao stihijna koncentracija aktivnosti i stanovništva koja ozbiljno prijeti da ugrozi uvjete življenja u Kantonu Sarajevo.
Kanton Sarajevo je područje Vrela Bosne sa širim specifičnim i graditeljskim vrijednostima, proglasio Spomenikom prirode. Ostalo je nejasno zašto izvanredno sačuvani ostaci rimske banje (udaljeni stotinjak metara od Banjskog parka) nisu obuhvaćeni granicom Parka prirode. Očigledno je potrebno preispitati zakonsku regulativu koja je dala prevelike ovlasti općinama u oblasti urbanističkih regulativa.
Objavljeno 2010. na portalu Turizamplus.
Upoznajte svijet oko nas 