Svebosanski sabor – da ili ne?

Tridesetogodišnji rat (agresivni rat i potom hibridni rat 1991/2022.) za teritorije u Bosni i Hercegovini, se nastavlja. Dominantni bosanskohercegovački i autoritarni srpski lider Milorad Dodik uz podršku međunarodnih mentora i susjednih zemalja Srbije i Hrvatske već viđenim metodama specijalnog rata mobilizira izluđeni narod, sa ciljem konačnog uspostavljanja nove srpske države na teritoriji Bosne i Hercegovine. Republika Srpska je nesporno  uspostavljena na presuđenim ratnim zločinima, etničkom čišćenju, zločinima protiv čovječnosti i genocidu, a u poraću je u potpunosti zanemaren Anex 7. (Povratak), Dejtonskog mirovnog sporazuma. U Tridesetogodišnjem fingiranom (izmišljenom) sukobu etničkih feuda stanovništvo Bosne i Hercegovine je sa 4,38 miliona (1991.) palo na 2,73 miliona (2018.), a zemlja je teško privredno nazadovala. U privrednom, demografskom i civilizacijskom smislu zemlja se vratila u period nakon Drugog svjetskog rata. „Naša država (Republika Srpska) je naša majka i garant našeg blagostanja i bezbjednosti“, poručuje lider opasnih namjera sa svečane tribine policijskom (vojnom) stroju, pridružujući se pjevanju opskurnih četničkih pjesama. Sa neustavne proslave Dana Republike Srpske upućena je i poruka svim narodima koji bi se našli u projektiranoj državnoj zajednici Srpski svet, Otvoreni Balkan i sl. kakva ih sudbina čeka u takvoj „ekonomskoj“ zajednici. Istovremeno EU zamjera Dodiku na nepotrebnoj i zapaljivoj retorici zanemarujući krivičnu odgovornost (komandnu) političkog vrha režima RS zbog nepoštivanja presude Ustavnog suda BiH.

Da li je ugrožena bezbjednost bosanskohercegovačkog društva?

Zanimljivo se prisjetiti na kojim idejama se svojevremeno mobilizirao narod prije trideset godina, pred prve slobodne demokratske izbore? Ostao je zabilježen izvještaj sa konferencije za štampu tadašnjeg kandidata za narodnog poslanika Srpske radikalne stranke dr. Vojislava Šešelja za opštinu Rakovicu, svojevremeno organiziranoj u restoranu „Ruski car“ u Beogradu. Na pitanje novinara Politike (1991.), za šta bi se zalagali ako biste bili izabrani za narodnog poslanika, dr. Šešelj je bez oklijevanja odgovorio?

„Za obnovu nezavisne i slobodne srpske države koja bi obuhvatala sve srpske zemlje. Jugoslaviji je odzvonilo i postoje dvije mogućnosti: ili će se raspasti na tri države – veliku Srbiju, malu Sloveniju i još manju Hrvatsku, ili će se obnovom srpsko-italijanskog prijateljstva shodno odredbama Londonskog pakta iz 1915. utvrditi srpsko-italijanska granica na linijama Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica. Nema skim da se ratuje. Mi smo kao politička stranka još pre dva meseca uputili zahtev srpskom režimu da se odmah opozovu svi srpski predstavnici u saveznim organima, da se ti organi i vlast ukinu, da JNA prihvati sve ingerencije srpske države i preimenuje u srpsku armiju. Ono što je dekretom stvoreno, dekretom će i nestati. Zatim bi se otpustili svi oficiri hrvatske, slovenačke i šiptarske narodnosti i naredilo da se trupe povuku na utvrđenu granicu“.

Miting opozicije pred Ruskim carem – V. Šešelj, 9. 1991. foto: Petar Kujundzic

Nakon toga bi se po dr. Šešelju osnovao Savet srpskog nacionalnog spasa u koji bi ušli predstavnici svih demokratskih stranaka zastupljenih u skupštinama Srbije, Crne Gore, predstavnici srpskog naroda iz Makedonije, Bosne i Hercegovine, srpske Krajine, Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema koji bi do kraja godine raspisao izbore za ustavotvornu skupštinu koja bi odlučila o nazivu i načinu uređenja države. Ukoliko se pokušaj sa JNA pokaže iluzornim, osnovati srpsku vojsku „koja se može osnovati za 48 sati“. Na kraju konferencije za medije je zaključio da treba da pobijedi onaj „koga narod izabere“ i „čiji je program po narodnoj volji“. Po njegovoj procjeni Srpska radikalna stranka i Srpski četnički pokret (kolektivni član SRS) su „zasigurno najjača opozicija“.

Javna objava ideje organiziranja Svebosanskog sabora

Javno objavljenu inicijativu akademika Abdulaha Sidrana o potrebi sazivanja Svebosanskog sabora razumio sam kao potrebu civilizacijskog odgovora bosanskohercegovačke intelektualne javnosti prema historiji, prema stradalnicima, prema budućnosti Bosne i Hercegovine i prema javnosti svijeta. Sidranovo obrazloženje zašto naziv Svebosanski sabor (a ne bosanskohercegovački) je odgovor neprijateljima postojanja države Bosne i Hercegovine koji su na teritoriji entiteta Republike Srpske promjenili 127 toponima sa prefiksom bosanski, a zloupotreba toponima Hercegovina u političkom smislu je u najmanju ruku ravna zloupotrebi naziva Metohija (zemlja pod upravom manastira) na Kosovu. Sidran naglašava i obavezu koja proizilazi iz Dejtonskog mirovnog sporazuma o potrebi promjene Zakona o političkom organiziranju, što daje mogućnost problematiziranja etičke prakse i općenito budućih političkih djelovanja etničkih partija uključujući i mogućnost zabrane njihovog djelovanja. Iz tog razloga Sidran predlaže da u njegovom radu ne mogu učestvovati politički akteri. Naravno da zaključci sabora ne mogu biti obavezujući kao što su to bili zaključci srednjovjekovnog sabora bosanskog (rusaga bosanskog) koji je bio skup srdnjovjekovne vlastele ili Bosanskog sabora iz vremena Austro-Ugarske monarhije na čijem čelu je bio monarh. Rezultat Svebosanskog sabora može da bude otvaranje puteva za formiranje moderne nacionalne države Bosne i Hercegovine i etički putokaz da su promjene ka progresu moguće sa konkretnim prijedlozima aktivnosti. Da političko rukovodstvo može biti pokretač kulturne promjene potvrđeno je na primjeru mnogih zemalja koje su u veoma kratkom vremenskom roku uhvatile korak sa uspješnim društvima.  

Američki akademik Lawrens E. Harrison

Iz toga slijedi da bi bilo korisno da Svebosanski sabor ima u vidu sve pravosnažne presude međunarodnih sudova, sve buduće eventualne tužbe od strane Bosne i Hercegovine međunarodnim i domaćim sudovima, ali i sve mogućnosti kulturnog odgovora svebosanske javnosti. Vojni odgovor može uslijediti samo na vojni napad. Taj kulturni odgovor se može sažeti u  deset faktora vrijednosti, stavova i sklopova mišljenja po kojima se razlikuju progresivne od statičnih kultura američkog akademika Lorens Harisona (Lawrens E. Harrison), koje prenosim ne držeći se njegovog redoslijeda. Akademik Harison naglašava kulturu ne samo u intelektualnim, muzičkim, umjetničkim i književnim proizvodima već u širem „obuhvatnom značenju“ kao način života jednog društva u cjelini: njegove vrijednosti, praksu, simbole, institucije i ljudske odnose.  

  1. Etički kod je obično strožiji u progresivnim kulturama. Svaka razvijenija demokratija (osim Belgije, Tajvana, Italije i Južne Koreje) nalazi se među prvih dvadeset i pet na listi najmanje korumpiranih zemalja svijeta koju pravi Transparency International – IT u Berlinu, na osnovu percepcije korupcije. Čile i Bocvana (Botswana) su jedine zemlje trećeg svijeta koje se pojavljuju među 25 najmanje korumpiranih država.
  2. Sekularizam: Uticaj religioznih institucija na građanski život je mali u progresivnim kulturama; taj uticaj je često znatan u statičnim kulturama. Heterodoksija (različito mišljenje ili vjerovanje) i drugačiji nazori se podržavaju u prvim, a ortodoksija (jedino ispravno pravovjerje) i saglasnost u drugim.
  3. Pravda i pravičnost su dio univerzalnih općih očekivanja u progresivnim kulturama. U statičnim kulturama, pravda na planu ličnog napredovanja često zavisi od toga ko se poznaje i koliko može da se plati.
  4. Zasluga ima presudni značaj za napredovanje u progresivnim kulturama, dok je od marginalnog značaja, osim za elitu, u statičnim kulturama.
  5. Autoritet pokazuje tendenciju ka raspršivanju i horizontalnom širenju u progresivnim kulturama, a u statičnim ka koncentraciji i vertikalnim odnosima.
  6. Zajednica: U progresivnim kulturama, radijus prepoznavanja i povjerenja širi se izvan porodica na šire duruštvo. U statičnim kulturama, porodični krug opisuje granice zajednice. Društva sa malim radijusom prepoznavanja i povjerenja sklonija su korupciji, utaji poreza i nepotizmu, i manje su sklona dobrotvornim aktivnostima.
  7. Štedljivost je majka ulaganja kao i finansijska sigurnost u progresivnim kulturama, a prijetnja je statusu quo u statičnim kulturama.
  8. Rad je od ključnog značaja za dobar život u progresivnim kulturama, a u statičnim kulturama predstavlja teret.
  9. Obrazovanje je bitno za ostvarivanje progresa u progresivnim kulturama, dok je od marginalnog značaja, osim za elitu, u statičnim kulturama.
  10. Vremenska orijentacija: Progresivne kulture naglašavaju budućnost, statične kulture naglašavaju sadašnjost i prošlost.

Poruka akademika Harisona je da važna i obećavajuća intelektualna struja okrenuta kulturi i kulturnim promjenama kruži cijelim svijetom. Ona nudi značajan uvid u to zašto su neke zemlje i etničke/religiozne grupe postigle bolje rezultate od drugih, ne samo u ekonomskom smislu već i na planu konsolidiranja demokratskih institucija i društvene pravde (L. E. Harrison, Podsticanje progresivne kulturne promjene, Kultura je važna, Plato Beograd, 2004.).

Kultura u “obuhvatnom značenju”

Javnost ne postavlja više pitanje da li nam treba Svebosanski sabor i na koji način bi se trebao održati u tehničkom smislu, već od njega očekuje sažetu sintezu stečenih iskustava i otvaranje novih perspektiva, konkretnim prijedlozima, ka progresu društva. Jedan od važnih zaključaka Svebosanskog sabora bi trebao ukazati  da bosanskohercegovačka kultura mora biti na prvom mjestu u poretku moći (ispred tehnoekonomske i vojno-političke), jer su stvaralačke jezgre raznih naroda bliže nego kulturne jezgre istog naroda.

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s