Valja nama preko rijeke!

Prvi moji koraci u životu su bili po dvorištu, stubištima, mračnim podrumima i tavanima velike stambene Salomove palate, izgrađene za rentiranje stanova (1912.), još u vremenu austrougarske uprave. U velikim stanovima palate živjelo je po nekoliko porodica različitih narodnosti i nacionalnosti u sustanarskom odnosu. U zgradi su živjeli pojedinci pa i čitave obitelji češkog, mađarskog, njemačkog, talijanskog… porijekla koji su često komunicirali na svojim jezicima. Iznad nas je stanovao sarajevski paroh, pop Trninić, pored njega doktor Baruh, a ispod njih bračanin Mateljan… Siromašno posljeratno Sarajevo moje mladosti je sijalo punim sjajem u žarkim bojama nacionalnog bosanskog ćilima.

U to vrijeme su se veoma mnogo čitale knjige. Prve naše knjige su bile iz ogromne edicije za mlade „Lastavica“, malo potom čitale su se knjige avanturističkog žanra i napokon književnost. Čitala su se i izdanja knjiga štampana na novinskom papiru u nastavcima (Grička vještica, Marije Jurić Zagorke) i tzv. džepne knjige. Red vožnje tramvaja se završavao svaki dan iza 22,30 sati, kada je mala parna lokomotiva vukla nakrcane teretne vagone Titovom ulicom do špedicije iza Markala (Markthale). Koju godinu kasnije dobio sam i pravo da prisustvujem sa starijom rajom noćnim seansama slušanja londonskog Radio Luksemburga, na kojima su se „uživo“ na akustičnim gitarama (malo potom i gitarama sa magnetima) „skidale najnovije stvari“ i već sutradan izvodile na igrankama u FIS-u, Barutani, Slogi, Ekonomskom fakultetu… U to vrijeme još nije bilo magnetofona. Država otkupljuje privatne biblioteke i kolekcije slika koje tako postaju dostupne javnosti.

Velika Salomova palata izgrađena 1912.

U Sarajevu se održavaju (1966.) Balkanske atletske igre; Međunarodni sajam turizma i sporta (1970.) prvi u ex. Jugoslaviji; izložba Umjetnost na tlu Jugoslavije od prahistorije do danas (1971.) koja je nakon Sarajeva obišla cijeli svijet; Svjetsko prvenstvo u stonom tenisu – STENS (1973.)…  Privredni giganti sa sjedištem u Sarajevu su dobivali poslove širom svijeta, izgrađeni su hoteli u svakoj općini u Bosni i Hercegovini, a Sarajevo dobiva (1978.) organizaciju XIV ZOI `84, kada počinje i moj radni angažman na organiziranju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Iz političkih razloga grade se mini ski centri gdje je god to bilo moguće (projekat 100 ski liftova u BiH). Kao tehnički organizator i vođa puta vodim oko dvjesta novinara i navijača u Grenobl na finale klupskog prvenstva Evrope u košarci (1979.), koji osvaja KK Bosna iz Sarajeva…

Bila je velika privilegija živjeti pa i aktivno učestvovati u organiziranju najvećih manifestacija sporta, kulture i turizma sredinom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća u Sarajevu. Književnost, likovna umjetnost, teatar, opera, balet, film… i posebno pop i rock muzika su bili ključni pokretači progresivnog  političkog izražaja, a stvaraoci iz Sarajeva su tu dali ogroman doprinos. Ipak bosanskohercegovačka književnost, koja zaista postoji, je ostala kao uzor u javnoj kulturi Sarajeva. Njeni autori dolazili su iz raznih naroda i to je njena jedinstvenost. Na žalost ona se danas uskogrudno dijeli i prisvaja od strane susjednih režima.

Krajem osamdesetih godina, kada nam je svima pružena zakonska mogućnost, sa kolegama pokrećem rad privatne firme koja se bavila prometom nafte, turizmom i sportskim inžinjeringom. Firma je radila tako dobro da sam rat dočekao kao jedan od uspješnijih Sarajlija, te sam bio u prilici da pomognem mnoge. Prethodno razoružani Grad se brani jednim ubojitim sredstvom – kulturom. Moj rođak Biban (Dubravko Bibanović) i Safet Plakalo u trenucima kada su sve institucije kulture obustavile rad osnivaju Sarajevski ratni teatar – SARTR i pišu (1992.) grotesku Sklonište. U Sarajevu vlada haos. I dalje nisam pomišljao o mogućnosti izmještanja iz opsjednutog Sarajeva, ne sanjajući da će opsada trajati 1.425 dana i da će slijedeće godine na rođendan moje kćerke, 22. jula 1993. godine, biti uknjižen ratni rekord od 3.777 ispaljenih granata na centar grada.

SARTR – Enver Dizdar i Safet Plakalo sa kolegama na godišnjici Bibanove smrti

Fabrika duhana Sarajevo pakuje cigarete u listove knjiga (1993.), a na redu su Prilozi za historiju bh književnosti. Tragedija Sarajeva privlači svjetske zvijezde, umjetnike, intelektualce… (Joan Baez, Susan Sontag, Bruce Dickinson i njegov heavy metal bend Iron Maiden, Alain Souchon koji mi poklanja svoj dupli CD, u zgradi zapaljene Vijećnice odsviran je u slavu poginulih  Mocartov Requiem uz dirigenta Zubin Mehtu, a pjevao je Carreras …). U zgradi RTV doma rade ekipe CNN, ABC, BBC, WTN, Channel 1, ARD… koje prvi put u svijetu “uživo” prenose ratni teror, a poduzetni mladić Bill Carter preko antene koju je platio bend U2 i satelita Evropske radiodifuzne unije – EBU, “uživo” šalje slike iz Sarajeva na koncertima pop grupe U2, nakon izbora za Miss Sarajeva (29. maja, 1993.).

Sistematska postratna politika postavljanja poslušnih umjesto stručnih kadrova, kako tada, tako i danas urušava društvo. U društvenom smislu ubrzano pada opći obrazovni i kulturni nivo stanovništva. U političkom smislu umjesto da opadaju, jačaju razne predrasude i predubjeđenja između naših etički bolesnih naroda zatrovanih šovinizmom. Na narodnoj tragediji decenijama profitiraju etno-političke stranke-karteli, koje su uzgred rečeno, davno napustile antifašističku ideju. U ekonomskom smislu ratom novostvoreni kriminalno-politički karteli su nastavili sa pljačkom društvene imovine (nakon rata dekretom proglašena državnom), osnivanjem uvezanih, porodično-kumovskih firmi, budžetskih pijavica koje guše konkurenciju i poštene postupke poslovanja. Beskonačna tzv. tranzicija društva traje preko tri decenije.

Performans u spomen 11541 ubijenog građanina Sarajeva

Nakon rata nastavio sam da se bavim društvenim aktivizmom, koliko je to bilo moguće kao nestranački opredijeljenom privredniku u turizmu. Jedan sam od protagonista kao atletski sudija Atletskog mitinga IAAF Sarajevo `96, održanog na stadionu Koševo kojeg je donatorski obnovila italijanska firma Mundo, kao i uličnih utrka Vivicittà koje su se odvijale u 50 gradova svijeta po istim propozicijama. Učestvujem u pokretanju tv serija, obuka u turizmu, sajamskih manifestacija, pokrećemo Vinsku cestu u Hercegovini, a kao predstavnik jedine NVO (Wigwam) iz BiH učestvujem u izradi Nacionalnog plana za okoliš BiH – NEAP BiH. Sa Želimirom Altarcem Čičkom organiziramo pop i rock koncerte od kojih je jedan od najuspješnijih bio koncert (2007.) engleske grupe Deer Purple u dvorani Zetra, u Sarajevu. Napisao sam tri knjige o kulturnom i prirodnom naslijeđu Sarajeva i BiH, Turistički vodič kroz Sarajevo koji je preveden na osam svjetskih jezika i mnogobrojne priručnike, brošure i kolumne. Gledajući sa ove vremenske distance (2022.) taj aktivizam je bila borba sa vjetrenjačama jer smo po pravilu imali opstrukcije od strane nadležnih službi grada i političkih režima na svim nivoima vlasti. Opstrukcije kulturne obnove su kulminirale (2010/14.), kada su ratni projekat Ars Aevi kao i mnoge druge institucije kulture u gradu bile pred gašenjem. Kao nestranački član Upravnog odbora Zemaljskog muzeja BiH učestvujem (2015.) u njegovom ponovnom otvaranju. Vladajući etno režimi se od kraja rata do danas (2022.) svim silama upinju da uspore točak historije.

Atletski miting IAAF Sarajevo 96. sa najvećim svjetskim atletskim zvijezdama

U  ovom trenutku dogovorenog, otvorenog rušenja države Bosne i Hercegovine ostaju nesporne činjenice da je Vojska i Policija Republike Srpske počinila genocid u Srebrenici, a R Srbija (saučesnik) ga nije spriječila; Hrvatska zajednica Herceg Bosna i R Hrvatska su počinili Udruženi zločinački poduhvat – UZP; Ratko Mladić je dovršio zločin koji je započeo general Draža Mihailović u Drugom svjetskom ratu i za te ratne zločine i etnička čišćenja je osuđen; Njegovo slavljenje je trijumfalizam – jedanaesti stepen genocida, nakon kojega slijedi novi genocid.

Građani u mnogim dijelovima države žive u aparthejdu iz kojega je jedini izlaz – odlazak iz zemlje. U kolumni Građanska Bosna i Hercegovina ili tri feuda, sam dokazao da osobe bošnjačke narodnosti u Bratuncu žive u aparthejdu u kojem je zaposleno (izvještaj Misije OSCE) manje od 0,6% bošnjačke populacije. U javnim službama od cca 7.500 bošnjačkih povratnika (popis iz 2013.) rade 2 osobe?! Slična situacije je sa osobama hrvatske narodnosti u Posavini, bošnjačke u Stocu ili srpske u Bosanskom Grahovu, Drvaru, Mostaru…

Pokojni sjajni intelektualac, advokat Srđa Popović, je svojevremeno konstatirao (2013.) da bi Srbiji naprimjer, i u slučaju uspostavljanja idealnih institucija, policije, tužilaštva i jedne efikasne vlade, trebalo deset godina za rješavanje kriminala i korupcije.

Naravno uz pomoć velikih zapadnih sila taj rok bi se u slučaju Bosne i Hercegovine radikalno skratio, a ako ona izostane onda “valja nama preko rijeke”, ali žurno, koristeći sva dozvoljena sredstva.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s