Šta je ta Srebrenica?

„Narod nije pokoren sve dok srca njihovih žena nisu slomljena“

Cheyenne

Kulturni i civilizacijski valovi na teritoriji današnjeg regiona Srebrenica – Drina su se preplitali i izmirivali, manifestujući specifičnu historijsku koegzistenciju suprotnosti i kulturne različitosti. Zahvaljujući rudnim bogatstvima i povoljnom geografskom položaju, na ovom području smjenjivale su se različite kulture i civilizacije, gdje je svaka od njih ostavila svoje otiske značajne ne toliko po svojoj monumentalnosti, koliko po raznovrsnosti oblika i poruka.

Zahvaljujući prosvjećenoj K und K monarhiji (Kaiserliche und Königliche Monarchie), rudarskom poslovođi i udruženju „Bosna“, svjet je 1883. godine saznao za veliku kulturnu i spomeničku baštinu iz antičkih vremena – u Srebrenici.

Rudarski poslovođa Ludwig Pogotschnig je zapazio (1883.) dijelove kamenih natpisa da bi slijedeće (1884.) godine otkrio spomenik od velike arheološke važnosti. Profesor dr. Domaszewski je pročitao natpis kao: „L. Domitio. Eroti viro ex equestribus turmis procuratori metallorum Pannoniorum et Delmatorium, mirae integritatis et bonitatis M. Aur. Rusticus v.e. ducenarius praestantissimo.“

Ostaci bazilike Argentaria u Rimu

Tek 1890. godine, bosanska Zemaljska vlada je odobrila novčana sredstva za daljnja opsežna iskopavanja u selu Gradini kraj Srebrenice, a radovima je rukovodio rudarski savjetnik Radimsky. Pronađene su prostrane ruševine rimskih građevina, a na ušću Saskog potoka u Majdanski potok pronađen je pravougaonik od 2.500 m² što je upućivalo na tabor Rimljana. U daljim istraživanjima identifikovane su poimenično grobnice sedam antičkih prokuratora (procurator mattalorum Pannoniorum et Delmatiorum) i dobijen je potpun pregled rimskog grada Domavie.

Detalj iz rimskih termi

Otkrića na lokalitetu Grad gradske kurije, tribunala i velikih termi sa 45 prostorija kao i počasnog spomenika Lucija Domitija Erota, koji je bio vrhovni rudarski upravnik u cijeloj antičkoj Dalmaciji i Panoniji potvrdio je da je Domavija (Srebrenica) u rimskoj pokrajini Argentaria, bila antičko rudarsko središte na ogromnom prostoru od ušća rijeke Tise na istoku do Bečke šume na zapadu, od istočnih krajeva Štajerske i Kranjske, pa preko današnjih država Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine ponovo do zapadnih strana Dunava. Domavijski artefakti se uglavnom nalaze u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

U antičko doba veza regiona Srebrenica – Drina sa svijetom je bila preko Epidaurusa, Narone i Salone da bi u srednjem vijeku i modernom dobu ta veza bila preko Dubrovnika, Budima, Carigrada (današnjeg Istanbula), Trogira i Beča, a odatle dalje na istok i zapad svijeta.

„Rimski grad Municipium Malvesiatium“ na mjestu današnjih Skelana na rijeci Drini među najznačajnijim je antičkim područjima u Bosni i Hercegovini. On je predstavljao značajno privredno i strateško središte i datira iz vremena cara Vespasiana (negdje sedamdesetih godina 1. stoljeća). Područje obuhvata ostatke gradske vijećnice, termalna kupatila, palače, dvije ranokršćanske bazilike i ciglane. Uz njih je i mnoštvo značajnih rimskih spomenika, uključujući brojne natpise kojima se odaje spomen lokalnim općinskim velikodostojnicima koji otkrivaju identitet legija koje su tu bile smještene, od kojih su neke (a takva je Legia Gemina) bile među carskim elitnim snagama“ (izvod iz Izjave o značaju dobra Komisije za nacionalne spomenike BiH).

Skelani Villa Rustica

Prva arheološka iskopavanja u Skelanima izvedena su 1896 – 1898 godine od strane poznatog arheologa Karla Pača i objavljena je i prva arheološka studija pod naslovom „Iz rimske varoši u Skelanima“. Karlo Pač je tada u Skelanima istražio 2 kasnoantičke bazilike sa velikom nekropolom i sakupio 80 rimskih kamenih spomenika.

„Tim cestama su prošli vojnici i trgovci, roba i ideje, prošla je rimska kultura i potom hrišćanstvo, ali su tim cestama na kraju prošli i barbari koji su okončali jednu fazu svjetske historije. Te ceste su potom zapuštene“ – Ivo Bojanovski, Dolabelin sistem cesta.

Pola milenija kasnije, Srebrenica je glavno rudarsko središte i u srednjem vijeku. U doba bosanskih banova i kraljeva promet robe iz Srebrenice je uglavnom išao preko Budima (historijski centar Budimpešte) i Dubrovnika.

Ukrasni motivi na stećcima

Tipično obilježje spomeničke baštine bosanskohercegovačkih prostora, pa tako i područja Srebrenice su nedvojbeno stećci, tajanstveni, jedinstveni u svijetu, srednjovjekovni nadgrobni spomenici od kojih je 28 nekropola upisano na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO.

Stećci su pisani bosančicom (posebna varijanta ćirilice pored srpske, bugarske, ruske, i rumunjske), a skoro svaki natpis počinje riječima ˝se leži˝ ili ˝ase leži˝. Interesantni su i natpisi koji završavaju molbom da se spomenik ne oskrnavi: ˝Ne nastupite na me: Ja sam bil kako vi ste, vi ćete biti kako esam ja˝ (˝Ja sam bio kao što si ti, ti ćeš biti kao što sam ja: misli na to i pođi s Bogom˝). Nažalost, kroz stoljeća ova molba nije uvijek  poštovana.

Na području Srebrenice evidentirano je 50 nekropola sa ukupno 950-1000 stećaka. Najznačajnije nekropole stećaka su: Potočari, Pećišta, Gostilj, Bostahovine, Staroglavice, Sućeska, Klisa, Srebrenica, Skenderovići, Kutuzero, Podravanje, Palež, Lubnice, Karačići, Urisići, Ljeskovik, Klotjevac, Đurđevac, Poljak, Trubari, Zgunja i dr.

Neposredno iznad samog današnjeg centra grada, na najvišoj terasi se nalaze ostaci srednjovjekovnog grada poznatog kao Srebrenik. Stari grad Srebrenik je jedan od najsačuvanijih i najbolje lociranih starih gradova iz okoline Srebrenice. Potiče iz XII stoljeća, a arheološka istraživanja su pokazala da je više puta rušen i građen. Zadnji put grad je obnovljen po dolasku osmanske uprave za potrebe vojske i logistike.

Na nešto nižem platou, iste kose, nalaze se ostaci utvrđenja iz osmanskog perioda koje mještani zovu Stari grad. Do ostataka utvrđenja se može uspeti stepenicama iz centra grada.

Vidikovac ispod Starog grada (foto Z.B.)

Na području Srebrenice nalazi se više srednjevjekovnih gradova kao što su Srednjovjekovni grad Klotjevac na strmoj stijeni iznad Drine, Kličevac koji se nalazi duboko u kanjonu rijeke Zelenog Jadra, Đurđevac na istaknutom visu iznad lijeve obale Drine i ruševine omanjeg utvrđenja Šubin koje stoje na oštrom kamenom visu.

Franjevci ispred crkve Sveta Marija na Klisi

Za ostatke franjevačkog samostana u centru Srebrenice i crkvu sv. Marije na Klisi, izgrađenu tik uz nekropolu stećaka, vjeruje se  da potiču iz 1.291 godine, kada su u srednjovjekovnu državu  Bosnu, stigla prva dva franjevca. Po njemu je bosanska franjevačka vikarija dobila naziv “Bosna srebrena – lat. Bosna Argentina”. Katolička (franjevačka) institucija Bosna srebrena (Bosna Argentina) je najstarija institucija u Bosni i Hercegovini koja slavi preko 700 godina postojanja.

Dubrovačke trgovinske kolonije su bile širom srenjovjekovne Bosne. Zabilježeno je da se njihov broj samo u Srebrenici 1434. godine, penje na blizu pet stotina stalno nastanjenih dubrovačkih građana. Izvoz olova i srebra preko Dubrovnika je imao znatne razmjere (polovina tadašnje proizvodnje srebra u Evropi). Brodovima iz Dubrovnika se izvozilo u Španiju, Aleksandriju, Tursku, a posebno u Veneciju.

Na mjestima za koja se vjeruje da su nekada bile srednjovjekovne pravoslavne crkve, u toku i nakon posljednjeg rata izgrađene su crkve i manastiri.  Tako je u blizini antičkog lokaliteta Domavija, u brdima između Srebrenice i Bratunca u selu Sase, obnovljen istoimeni manastir posvećen Svetoj Trojici.

Detalj manastira Sase

Srebrenica je i postojbina rudarskog duha, patuljka Perkmana. Ostaci srednjovjekovnih rudokopa za koje se vjeruje da je pri njihovom kopanju pomagao veseli patuljak Perkman, vidljivi su i uz samo šetalište koje iz grada vodi prema banji.

Srednjovijekovni nakit

Osmanlije osvajaju Srebrenicu 1462. godine, nakon čega bosanska vlastela prihvata novog gospodara. Osmanlije zatiču jedinu multikulturnu zemlju u Evropi u kojoj su jedni sa drugima živjeli pripadnici pravoslavne i katoličke crkve, te Crkve bosanske. Dolaskom Osmanskog carstva koje je bilo civilizacijski sljednik Istočnog rimskog carstva, dolazi stabilnost sistema i zakonitost. Na tradiciji grčkih i rimskih termi Osmanlije grade hamame od kojih je jedan od najčuvenijih bio u Srebrenici.

Na posljednjim obroncima kose, 200 m ispod tvrđave, nalazi se Bijela (Hadži-Skenderova) džamija koja sa utvrđenjem na neki način čini urbanu cjelinu.

Bijela džamija u Srebrenici izgrađena je s kraja 17. veka na ostacima dubrovačke crkve Svetog Nikole, nakon odlaska franjevaca iz Srebrenice sa austrijskom vojskom. Padom Srebrenice pod Osmanlije, prvo 1440/43, a zatim 1462. godine, i povlačenjem katoličkog stanovništva sa prostora Srebrenice, crkva je ostala bez vjernika i nakon 50 godina (po tadašnjem zakonu) je mogla biti preuređena u džamiju.

Hadži-Skenderova (Bijela džamija) u Srebrenici

U svom Putopisu iz 1660. godine Evlija Čelebija piše da je „Srebrenica tada bila razvijena kasaba od šest mahala sa šest džamija, jednom tekijom, tri mekteba, jednim hanom i jednim javnim kupatilom, te sa sedamdeset esnafskih dućana. Među te džamije nije ubrojana današnja Bijela džamija jer vjerovatno još nije bila u funkciji. Srebrenička Bijela džamija pretrpila je određene građevinske poduhvate 1935. godine, kada je proširena za još jednu dvoranu. Njen vanjski izgled tada se znatno promijenio, a munara se našla na sredini objekta. Nakon rušenja u posljednjem ratu, obnovljena je 2002. godine.

Srebrenica je rodni grad najvećeg dubrovačkog propovijednika Đure Dragišića, autora djela “De natura Angelica” (Firenca 1499.) koje se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku i spada među najljepše primjerke inkunabula (knjige štampane prije 1500. godine).

Đuro Dragišić je rođen u Srebrenici između 1446. – 1448. godine, gdje je primio prvu naobrazbu i stupio u franjevački red. Vjerovatno je bio potomak bosanske vlastele, braće Dragišića, kojima je kralj Stjepan Tomaš 1446. godine obećao da neće dirati u potvrđene im zemlje i gradove.

Mladog i nadarenog Đuru, franjevci, koji su imali stalnu vezu sa svojim starješinom u Rimu, upućuju 1464. godine u Italiju na dalje školovanje. Spletom životnih okolnosti Đuro Dragišić se više puta vraćao u Srebrenicu naglašavajući da je domovinska ljubav najjača: “Po prirodi smo, naime, poneseni našim djetinjstvom i prisiljeni voljeti mjesta gdje smo kao djeca lazili”.

Đuro Dragišić iz Srebrenice je postao svjetski poznat nakon čuvene odbrane (na poticaj grada Dubrovnika) Girolama Savonarole (1452/98), kojega je Martin Luther smatrao pretečom reformacije, propovjednika, borca za humanističke ideale, revnosnog reformatora crkve, koji je ustao protiv opće moralne dekadencije, pokvarenosti klera i samoga pape Aleksandra VI. Niko u Evropi tog vremena nije smio ustati u odbranu napadanog Savonarole. To je učinio samo Dobri Đuro iz Srebrenice, iz reda Male braće, čime je stekao najveći ugled ne samo kod savremenika, nego i kod budućih naraštaja. Treba znati da to nije spasilo Savonarolu. Dobri Đuro iz Srebrenice je umro 1520. godine, kao nadbiskup Barlette sa rezidencijom u rimskoj kuriji – Zdravko Šundrica, Tajna kutija Dubrovačkog arhiva, Zagreb/Dubrovnik 2008.

Sačuvani dokument prof. Selmana Selmanagića

Svjetski slavni Srebreničanin Selman Selmanagić nakon završene Srednje umjetničke škole u Sarajevu nastavlja školovanje  dizajna u Ljubljani, a potom upisuje studij arhitekture na Bauhausu gdje ostaje kao asistent i profesor. Njegovi profesori između ostalih su bili Paul Klee, Wasily Kandinski, Mies van der Rohe, Hannes Meyer… Zbog profesora Selmana Selmanagića, danas slavni njemački arhitekta Peter Kulka je 1959. godine, prešao iz Zapadne Njemačke u DDR i upisao studij arhitekture u Visokoj umjetničkoj školi Berlin- Weissensee u DDR-u u kojoj je Selmanagić predavao.  Kao arhitekt i urbanist nakon Drugog svjetskog rata, Selmanagić  učestvuje u obnovi Berlina 1945. godine, i njegovi radovi su danas klasici njemačkog dizajna. Njegov bogati arhiv u Berlinu sa prepiskama koje je vodio sa Mies van der Roheom, Gropiusom, Arndtom, Neutrom… je vodila njegova supruga Emira Hadžibaščaušević-Selmanagić, a danas vode njegove tri kćerke Selma, Azemina i Jasemin. Selmanagić je do kraja života djelovao kao profesor i pedagog u DDR-u (Istočna Njemačka), a prema vlastitoj želji sahranjen je (1987.)  u rodnoj Srebrenici.

Srebrenica je poznato, veoma staro, banjsko lječilište. Popularnost Srebrenice po svijetu pronijela je ljekovita voda Crni Guber i Banja “Guber”. Legenda kaže da su kožne i mnoge druge bolesti nestajale nakon kupanja u čudnoj crvenoj vodi koja u sebi ima arsena. Evropski i stručnjaci bivše države Jugoslavije su potvrdili ljekovitost ove vode u liječenju malokrvnosti, reumatskih i nervnih oboljenja i genitalnih organa. Izuzetni rezultati su postignuti i u liječenju multipleskleroze i psoriaze. U neposrednoj blizini banje (koja se usporeno obnavlja – preko dvije decenije) nalazi se više od 40 izvora željezno-arsenske radio-aktivne mineralne vode u gustoj šumi/parku sa 46 vrsta drveća.

U vremenima do posljednjeg rata, zbog stalne popunjenosti smještajnih kapaciteta Banje Guber, u ponudi je bilo na desetine luksuznih vila i apartmana za iznajmljivanje. Crni Guber, jedinstvena voda u Evropi sa arsenom i željezom, je jedina mineralna voda u bivšoj državi Jugoslaviji koja je registrovana kao lijek.

Bogatstvo vrsta i brojnost sisara, ptica, gmizavaca, vodozemaca, gljiva. Salmonidnih vrsta riba (mladica i potočna pastrmka)… potvrđuju visoki biodiverzitet područja. Uz obale rastu divlje trešnje, divlje jabuke, divlje kruške, jarebike, maline, kupine, dunjice, orah…

Rijeka Drina koja je stoljećima dijelila istočno i zapadno Rimsko carstvo, a potom podjelom hrišćanstva (1054.) djelila uticaj pravoslavne i katoličke crkve, je potvrđivala staru poslovicu “More spaja, a rijeka razdvaja”. Ali isto toliko stoljeća stanovnici obadvije strane rijeke su živjeli u okvirima istih imperija, prvo Osmanske, dijelom Austro-Ugarske i napokon Jugoslavije. U poslijeratnim vremenima, to je region koji jako želi da potiče dobrosusjedske odnose.

Do posljednjeg agresivnog rata (1992/95.) Srebrenica je bila najrazvijenija lokalna zajednica u Bosni i Hercegovini, ali i u čitavoj tadašnjoj državi. U vrijeme bivše države SFR Jugoslavije, po statističkim podacima, Srebrenica je u konkurenciji sa Mariborom u Sloveniji naizmjenice zauzimala prvo (ispred Maribora) ili ponekad drugo mjesto po privrednoj razvijenosti.

Nedavni redovni remont centrale Bajina Bašta je na dnu Perućaćkog jezera otkrio veliki broj ljudskih ostataka. Zbog ograničene aktivnosti istraživanja korita Drine, postoji osnovana vjerovatnoća da na dnu Perućaćkog jezera ima još ostataka ubijenih ljudi.

Srebrenica je na žalost mjesto genocida kojeg su počinile Vojska i Policija Republike Srpske u posljednjem ratu (1992/95.) u Bosni i Hercegovini. Danas, grad Srebrenicu, koja broji samo nekoliko hiljada stanovnika, posjeti godišnje oko 80.000 posjetilaca, uglavnom motiviranih za posjetu Memorijalnom centru Srebrenica. Izgradnjom hotela sa 4 zvjezdice (koji se nevjerovatno usporeno gradi), kojeg u samom središtu grada podiže Fabrika duhana Sarajevo – FDS, poboljšaće se i uslovi boravka.

Šta sa onim zločincima danas, širom Bosne i Hercegovine, koje ne traži Međunarodni sud u Hagu i Državni sud Bosne i Hercegovine (za koji se traži zabrana djelovanja u RS), ali i onima koji negiraju genocid i koji su povjerovali da postoji “pravedan zločin”?

Književnik Mile Stojić u eseju “Mrtvi umiru brzo” piše: … Temeljno pitanje romana “Zločin i kazna” Fjodora Mihajlovića Dostojevskog glasi: Zaslužuju li zločinci išta više od osude, smrti i prezira. Dostojevski kaže da i Raskoljnjikov nalazi konačno smirenje. Ovako je Sonja govorila Raskoljnjikovu:  Kreni za mnom, stani na trg, poljubi zemlju koju si ukaljao, pokloni se pred cijelim svijetom i reci tako glasno da svi čuju: ja sam ubojica. Imaš li snage krenuti sa mnom? I on je pošao.

Nažalost, bez međunarodnih i domaćih zajedničkih nezavisnih pravosudnih institucija današnja društvena zajednica teško da će dočekati katarzu i ostvarenje pročišćenja duša o kojima je pisao F.M. Dostojevski.

Velika, u svjetskim razmjerama dvomilenijska historija Srebrenice je i velika priča o Gradu koji traje i koja još uvijek čeka da bude ispričana Evropi i svijetu.

Kolumna u skraćenom obliku objavljena 2012. godine, na portalu Depo.ba