Tajna kutija dubrovačkog arhiva Bosanski franjevac – Dobri Đuro iz Srebrenice

Bitna pretpostavka za stvaranje turističkog proizvoda čine “priče”, vezane u određenim dijelovima, za turističko mjesto, a koje na jednostavan i shvatljiv način mogu kod potencijalnog posjetioca da isprovociraju poželjnu dozu radoznalosti koja opet može opravdati posjetu tom mjestu.  Adekvatna «priča», boravak turiste čini sadržajnijim i kvalitetnijim.

Đuro Dragišić je rođen u Srebrenici između 1446 – 1448.godine, gdje je primio prvu naobrazbu i stupio u franjevački red. Vjerovatno je bio potomak bosanske vlastele, braće Dragišića, kojima je kralj Stjepan Tomaš 1446. godine, obećao da neće dirati u potvrđene im zemlje i gradove.

 Osmanlije osvajaju Srebrenicu 1462. godine, nakon čega bosanska vlastela prihvata novog gospodara.

Mladog i nadarenog Đuru, franjevci, koji su imali stalnu vezu sa svojim starješinom u Rimu upućuju 1464. godine, u Italiju na dalje školovanje. Zahvaljujući obitelji de Salviatis iz Firence koja ga je primila u svoje redove, Đuro izučava filozofiju i teologiju, a u Parizu i Britaniji teologiju.

O njegovom porijeklu mogao bi govoriti i grb na naslovnoj stranici njeogovog djela De natura Angelica (Firenca 1499) koje se čuva u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku i spada među najljepše primjerke inkunabula (knjige štampane prije 1.500 godine). Tu je pored slike franjevca koja bi mogla predstavljati samog Dragišića, grb firentinske obitelji de Salviatus i drugi grb sa dvjema prekriženim medvjeđim šapama koji bi po mišljenju hrvatskog heraldičara Bartula Zmajića, mogao biti grb obitelji Dragišića.

De natura angelicaPostoji i drugi grb kojim se Dragišić služio kao nadbiskup Barlete na kojem je štit razdijeljen na dva dijela: u desnom je grb obitelji de Salviatis, a u lijevom ruka koja okomito drži grančicu sa tri ljiljanova cvijeta.

Dragišić se sam predstavljao kao Georgius de Srebrenica, Georgius de Argentina ili Georgius Benignus (Đuro dobri).

“O Đuri Dragišiću, franjevcu, rodom iz Srebrenice u Bosni, istaknutom teologu, filozofu, humanisti i govorniku napisano je više posebnih stranih i domaćih rasprava, a u domaćim i stranim enciklopedijama i leksikonima posvećeno mu je više ili manje prostora. Bio je profesor teologije i filozofije u Urbinu, Firenci, Pizi i Rimu, bio je provincijal toskanske franjevačke provincije, biskup u gradu Cagli kod Urbina, nadbiskup Barlette, sudionik na V Lateranskom koncilu…, poznate su njegove tijesne veze sa kardinalom Bessarionom, sa vojvodom od Urbina Federikom de Montefeltro, sa Medičejcem Lorenzom “Veličanstvenim” i njegovim sinovima, sa plemićima de Feliicis iz Urbina, a naročito sa plemićima de Salviatis iz Firence koji su ga primili u svoje redove.  Novopronađeni dubrovački dokumenti njegove veze sa Dubrovnikom i Srebrenicom znatno i bitno proširuju” – Zdravko Šundrica, Tajna kutija Dubrovačkog arhiva, Zagreb/Dubrovnik 2008.

Tajna kutija dubrovačkog arhiva

Zdravko Šundrica, arhivist, teolog, znanstvenik, najbolji poznavatelj Dubrovačkog arhiva u drugoj polovici XX stoljeća (umro 1995), ostavio je iza sebe brojne neobjavljene radove. Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku je objavio (2008) izbor neobjavljenih radova pronađenih u njegovovoj ostavštini. U radu pod nazivom “Đuro Dragišić i Dubrovnik” Zdravko Šundrica je zabilježio da se Dragišić u našoj literaturi javlja kao Juraj, Đorđe ili Đuro. On je zadržao ime Đuro, jer ime Georgius, pod kojima se Dragišić javlja u dokumentima u Dubrovniku, odgovara imenu Đuro.

Prvi put Dragišić boravi u Dubrovniku od rujna (septembra) do listopada (oktobra) 1487. godine, nakon povratka iz Svete Zemlje iz koje se vraća sa rukom sv. Ivana Krstitelja. U strahu da je smrtno bolestan Dragišić ruku povjerava plemićima Nikoli Buniću i Bartulu Gučetiću sa zakletvom da mu ako ozdravi ruku vrate ali je dubrovčani prisvajaju.

Sačuvane su molbe Dubrovačkoj vladi, za povrat moći, od strane firentinske vlade, Lorenca “Veličanstvenog”, dvije molbe pape Inocenta VIII pa i sultana Bajazita.

05-dubrovnik-ivo-biocina_1

Dubrovnik iz zraka

Drugi put Dragišić boravi u Dubrovniku nakon nekoliko pisama dubrovačkog Senata koji  piše Dragišiću u Srebrenicu (1491) sa pozivom da dođe u Dubrovnik u svrhu okončanja neugodnog spora.

Firentinci 10. svibnja (maja) 1491. godine, pišu pismo sultanu Bajazitu sa molbom da posreduje kod Dubrovčana da im vrate lijevu ruku sv. Ivana Krstitelja. Firentinci mole sultana Bajazita da se svojim imenom i ugledom založi za njih čime bi vječno zadužio grad Firencu, čiji je najveći zaštitnik sv. Ivan Krstitelj.

Vjeruje se da je Đuro u rodnoj Srebrenici (1491) radi tog pisma kojega je osobno donio bosanskom paši da ga proslijedi dalje, do sultana.

Dragišić iz Srebrenice u kolovozu (avgustu) 1491. godine, odlazi u Dubrovnik i napokon prihvata rješenje spora nakon kojega moći sv. Ivana Krstitelja ostaju u Dubrovniku gdje se i danas čuvaju u moćniku dubrovačke katedrale.

 U vremenu velike pobune naroda u Firenci u studenom (novembar) 1494. godine, Dragišića su, kako sam pripovijeda, opljačkali i skupa sa njegovim gospodarima Medičejcima nakon 11 dana provedenih u okovima, protjerali iz Firence. Dragišić je tada “otišao… u Srebrenicu, gdje je našao neke srodnike”.

Vizija srednjovjekovnog grada

Ilustracija srednjovjekovnog grada

Nakon 3 godine Dragišić je opet u Srebrenici “što zbog žestine neprijatelja (bijeg iz Firence) i što iz ljubavi prema srodnicima pohrlio natrag u domovinu i tu bio tuđinac braći svojoj i stranac sinovima majke svoje” – piše Dragišić. Naglasivši da je domovinska ljubav najjača, on to pobliže objašnjava: “Po prirodi smo, naime, poneseni našim djetinjstvom i prisiljeni voljeti mjesta gdje smo kao djeca lazili”.

 Treći put je Dragišić u Dubrovniku u koji dolazi, spletom životnih okolnosti opet iz Srebrenice, od veljače (februara) 1496. godine, do druge polovice svibnja (maja) 1500. godine, kada ga Dubrovačka vlada objeručke prihvata, oduševljena njegovim propovjedničkim i predavačkim sposobnostima. Na njegova vrata u Dubrovniku su često kucala mlada ali i starija vlastela željna znanja. Vrijeme kada je naš čovjek, Đuro Dragišić iz Srebrenice, prenosio tadašnja dostignuća znanosti iz firentinskog kulturnog života u skromno dubrovačko podneblje vjerovatno je da se nije u Dubrovniku ponovilo ni prije ni poslije. Vođene su teološke i filozofske rasprave u dubrovačkoj katedrali u kojima su sudjelovali članovi 33 dubrovačke vlasteoske obitelji, nadbiskup sa kanonicima i svećenstvom, učeni dubrovački građani ali i mnogi znatiželjni pučani. Sudionici su postavljali pitanja i izražavali sumnje, a Dragišić je odgovarao. Učenici i slušaoci Dragišića od kojih su neki ostavili duboke tragove u dubrovačkoj književnosti i nauci su posebno spomenuti. “Bio je prisutan i moj Đore Držić, pameću i ugledom krasan”. Dragišić spominje i Gučetića, Ranjinu, Crijevića, Pucića, Bunića… sa epitetima “suptilni”, “marljivi”… Đuro Dragišić iz Srebrenice je svojim djelom “De natura angelica” (štampan u Firenci) u kojem zanosno govori o Dubrovniku i Dubrovčanima i pisanjem Odbrane Savonarole (na poticaj grada Dubrovnika) u tadašnjem svijetu pronio slavu Dubrovnika više negoli ijedan pravi Dubrovčanin  – Z. Š., Tajna kutija dubrovačkog arhiva.

Girolamo Savonarola

Girolamo Savonarola

Dobro je poznat, u svjetskoj historiji,  život i sudbina dominikanca Girolama Savonarole (1452/98), kojega je Martin Luther smatrao pretečom reformacije, propovjednika, borca za humanističke ideale, revnosnog reformatora crkve, koji je ustao protiv opće moralne dekadencije, pokvarenosti klera i samoga pape Aleksandra VI. Njegov opravdani protest ugušen je na vješalima, a tijelo je spaljeno 23. svibnja (maja) 1498. godine.

Dragišić je ranije bio poznat po odbrani kardinala Besariona od napada Grgura iz Trapezunta na području Platonove nauke, vojvode Francesca della Rovere koji je na smrt ranio kardinala Alidosija i Njemca Johannesa Reuchlina u pitanju biblijske knjige Talimuda.

 Niko u Evropi, tog vremena, nije smio ustati u odbranu napadanog Savonarole. To je učinio samo Dobri Đuro iz Srebrenice, reda Male braće,  čime je stekao najveći ugled ne samo kod savremenika nego i kod budućih naraštaja. Svjestan delikatnosti posla koji ga izlaže opasnim neugodnostima i “baca u ruke zavidnika i klevetnika” Dragišić priznaje da se boji ali se ipak prihvata pera. Tekst odbrane Savonarole ima 22 lista i štampan je u travnju (aprilu) 1497. godine, u Firenci. To nije spasilo Savonarolu ali mu je ta odbrana morala biti od utjehe u njegovim zadnjim trenucima.

Glasoviti Marsilio Ficino (umro 1499) je zapisao: “Poznajete mog Đura Dobrog… Njemu se, dakle, javite, ako kakvo zavijanje vukova čujete. Taj će prejaki Đuro, koji je ponekad i ogromnog zmaja probo, lako rastjerati sve vukove”.

Marsilio_Ficino_1

Marsilio Ficino

Dobri Đuro iz Srebrenice je umro 1520. godine, kao nadbiskup Barlette sa rezidencijom u rimskoj kuriji.

Iza Dobrog Đure iz Srebrenice je ostalo 6 knjiga, a zabilježeno je da je 1514. godine, predložio reformu kalendara. Skoro 70 godina kasnije, papa Grgur XIII usvaja prijedlog reformi i 1582. godine, donosi tzv. Gregorijanski kalendar.

Novopronađeni dubrovački dokumenti proširuju saznanja o Dobrom Đuri iz Srebrenice i njegovom djelu ali ne kao sadržaj puke hronike, već kao izvor novih nadahnuća današnjih fratara, a koja izviru iz djela velikih pređašnjih fratara.

Opći sabor Franjevačkog reda održan 1997. godine, izabrao je sebi moto: Memoria et prophetia, sjećanje i proroštvo. Tim se činom namjeravalo govor o prošlosti staviti u službu sadašnjosti odnosno budućnosti…- fra Petar Anđelović, Fratar i njegova Bosna.

Današnjim govorom o prošlosti u službi sadašnjosti, odnosno budućnosti, mladi fratri potiču izvor novih nadahnuća sa zakletvom “Bosanski franjevci – vjerni Bogu,  vjerni Bosni” u kojoj Bosna nije nadnacionalna smjesa više nacija ili kultura već civilizacijski proces koji traje stoljećima.

Franjevački samostani u Bosni i Hercegovini stoljećima čuvaju arhivsko blago.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini želi u dvadesetak franjevačkih i jednom trapističkom samostanu učiniti dostupnim sačuvano muzejsko blago ali i prošlost Bosne i Hercegovine.

Bosanski franjevci, koji slave sedamsto godina od dolaska na naše prostore nesporno predstavljaju jedan od najvećih kulturnih turističkih brendova države Bosne i Hercegovine.

Kolumna objavljena 2009. godine, na portalu turizamplus.ba

 

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s