Sjećanje na Dubravka Bibanovića i Safeta Plakala – Dva života kao teatar

Dubravko Bibanović je rođen u Tuzli 1949. godine, a gimnaziju je pohađao u sarajevskoj Drugoj gimnaziji gdje se upoznaje sa mladim pjesnikom Safetom Plakalom, rođenim 1950. godine,  u Pljevljima (Crna Gora) budućim dramskim piscem, teatarskim kritičarom i dramaturgom.

Ovaj tandem skreće na sebe pažnju kulturne javnosti još 1968. godine kada, najprije, potiču grupe mladih umjetnika u Sarajevu, Beogradu i Osijeku za odlazak u Vijetnam! Iz bunta što je zbog aktuelnih studentskih nemira u SFRJ zabranjeno bilo kakvo, pa i antiratno okupljanje mladih, organiziraju Poetski maraton 69 i okupljaju sve živo što je u to vrijeme u Bosni i Hercegovini pisalo pjesme. Nakon što je više od 250 učesnika neprekidno više dana i noći u januaru 1969. na raznim mjestima u Sarajevu kazivalo poeziju, iniciraju grandioznu manifestaciju stvaralaštva mladih Mladost Sutjeske 69, te već na ljeto te godine na Tjentištu okupljaju preko 600 umjetnika iz svih republika ex Jugoslavije. To događanje zapamćeno je po tome što su s grupom konceptualista iz Novog Sada obojili rijeku Sutjesku u crveno dok su ”Djevojke s Neretve” iz Konjica pjevale ”huči, teče Sutjeska, krv pliva po njoj”.

Na tragu te konceptualne seanse slijedi neobična teatarska instalacija po Direnmatu  Maldororov tramvaj grupe PLEP koja je trajala koliko traje i jedan krug sarajevskom ”dvojkom”. Glumac Josip Pejaković sjeća se tog konceptualnog projekta iz 1969: “Grupu je predvodio Biban kao režiser i tada smo odigrali prvu ambijentalnu predstavu u Sarajevu – u tramvaju. Tada je to bio veliki šok”.

Prva godišnjica vojne intervencije tadašnjeg SSSR-a u Čehoslovačkoj zatiče Bibana u Pragu gdje u ulozi TV reportera snima historijske dokumentarne kadrove od kojih  veći dio propada poslije njegovoga hapšenja. Ipak, dio snimljenih dokumenata koji je uspio sačuvati po praškim haustorima, predstavljao je senzacionalan materijal koji će se kasnije vrtiti na svim najvećim svjetskim TV stanicama. Bibanu je to bila prva veća zarada u životu, a zarada Televizije Zagreb nakon prodaje prava velikim TV kućama za svjetsko emitiranje ostala je nepoznata.

Dubravko Bibanovic - Biban (1)

Dubravko Bibanović

Nakon što je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao filozofiju i sociologiju, Biban upisuje studij pozorišne režije na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu koji završava 1976. godine. Kao student, Biban nikad nije dobio devetku. “Biban  je bio najbriljantniji student u mojoj profesorskoj karijeri”, – kaže prof. dr Muhamed Tunjo Filipović sa sarajevskog Filozofskog fakulteta,

Safet Plakalo

Safet Plakalo

Prvu profesionalnu režiju ostvario je 23. marta 1977. godine,  na sceni Kamernog teatra 55 postavljajući Vrh, prvu dramu svoga životnoga saradnika i prijatelja Safeta Plakala. U isto vrijeme objavljuje i svoju prvu knjigu poezije Masakr, a potom  slijede mnoge predstave širom tadašnje države Jugoslavije. Dubravko Bibanović spadao je u one reditelje koji se nisu libili raditi ni u amaterskim teatrima i off-trupama.

Godine 1987. Biban i Safet su najizravnije involvirani u spregu turizma i kulture. Pod pokroviteljstvom Turističkog saveza Općine Stari Grad Sarajevo, osmišljavaju koncept bosanskog cabareta Divanhana i tako, ne samo da obogaćuju kulturnu ponudu, već i izravno daju doprinos spašavanju Gazi Husrevbegovog hamama, spomenika kulture najviše kategorije koji je desetljećima bio skrnavljen sadržajima bara i kockarnice.

S početkom agresije na BiH i grad Sarajevo aprila 1992. tandem Dubravko Bibanović – Safet Plakalo ponovo je na djelu: osnivajući Sarajevski ratni teatar – SARTR, u trenutku kada su tri postojeća profesionalna teatra obustavila rad. Istovremeno su počeli da pišu tekst Sklonište koji će biti literarnim predloškom prve predstave BH teatara producirane u ratu što će uslijediti. Safet je uvijek navodio da su osnivači SARTR-a uz Bibana, koji je bio spiritus movens i “njegovu malenkost”, osnivači bili inž. Đorđe Mačkić koji je kao direktor Pozorišta mladih povjerio SARTR-u zgradu ovoga teatra, reditelj Gradimir Gojer i akteri Skloništa, glumci Zoran Bečić, Miodrag Trifunov, Jasna Diklić, Nebojša Veljović, Irena Mulamuhić, Senad Bašić, Alija Aljović, Branko Ličen i Nisveta Omerbašić.

Sklonište

Plakat i znak SARTR-a je dizajnirao Slobodan Bobo Perišić

U podrumskom prostoru Pozorišta mladih (gdje su jedno vrijeme i spavali zajedno sa Bibanovim ocem Hamdijom koji je izbjegao sa Grbavice) dramsku priču su pisali naizmjenično (dok je jedan spavao) Biban i Safet.

Reditelj predstave, naravno, bio je Dubravko Bibanović, scenograf i kostimograf Slobodan Bobo Peršić koji je dizajnirao i danas aktuelni znak SARTR-a, te na jednom ”hamer” papiru rukom ispisao plakat za premijeru predstave (danas eksponat stalne postavke ”Sarajevo pod opsadom” u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine), a muziku je odabrao Vedran Smajlović.

Premijera Skloništa dogodila se 6. septembra 1992. godine i svijetom je odjeknulo da se u Sarajevu ”nekakvi luđaci” teatrom bore protiv smrti! Već 9. septembra SARTR je dobio poziv da gostuje u Parizu! Nakon toga SARTR je pozivan iz mnogih zemalja na razne festivale diljem Europe još 31 put, ali mu niko nije nudio rješenje enigme kako izaći iz opkoljenog Sarajeva. Napokon, u ljeto 1994. stigao je 33. poziv od Norveškog nacionalnog teatra da SARTR sa Skloništem nastupi na Ibsen Stage Festivalu u Oslu iza kojeg su stajali apeli predsjednika Češke Republike, dramatičara Vaclava Havela, te slavnog reditelja Ingmara Bergmana i slavne glumice Bibi Anderson iz Švedske. Garant svemu bila je Vlada Kraljevine Norveške i SARTR-u su se otvorila vrata Evrope. Nakon tri izvedbe Skloništa u Oslu, slijedile su i tri izvedbe u Zagrebu, šest u Sloveniji, jedna u Skoplju, tri u Londonu, te devet izvedbi na turneji po Italiji i dvije u Švicarskoj.

Ovih 27 nastupa SARTR-a u inozemstvu nije bio tek puki ”ratni turizam”, već iznimna misija kojom je Evropi predočena autohtona kultura BiH i gdje god je došao, SARTR je bio istinskim ambasadorom multikulturne BiH i duhovnog vitalitata njenih građana. Značaj 97 izvedbi Skloništa na raznim mjestima u Sarajevu do ljeta 1994, ponajbolje, pak, objašnjavaju riječi koje je jedna Sarajka upisala u knjigu utisaka SARTR-a: “Fala sarajevskim glumcima što su nam pomogli da ne poludimo”.

Krajem rata Safet Plakalo piše dramu Memoari Mine Hauzen, svojevrsni nastavak Skloništa koji rediteljski postavlja Zoran Bečić i ta će predstava biti prva poslijeratna produkcija SARTR-a, premijerno izvedena u februaru 1996. godine. Druga produkcija bila je Odkamen prema poeziji Maka Dizdara u režiji Dubravke Zrnčić – Kulenović čija se premijera desila šest mjeseci kasnije. Sa ove dvije predstave SARTR ne samo da nastavlja svoje umjetničko djelovanje u Sarajevu, već i misiju ambasadora kulture započetu sa Skloništem. U decembru (1996.) s njima će gostovati u Poljskoj, e da bi se u aprilu 1997. godine, njihovo gostovanje pretvorilo u turneju po Švedskoj koju su organizirali glumica Bibi Anderson i prijatelj SARTR-a Rizah Rupić, ugledni hotelijer iz Jajca. U Švedskoj, gdje je najbrojnija populacija ratnih izbjeglica iz BiH, misija SARTR-a imala je i jednu dimenziju više – razbuđivanje želje za povratkom kući.

Slika iz arhive Depo portala

Selma Alispahić i Dragan Jovičić

Tu i takvu želju 1998. godine, Safet je razbudio i u dvoje privremenih žitelja Londona, rođenih inače u Tuzli. Svome kumu, reditelju Dubravku Bibanoviću napisao je prema komadu Omer za naćvama Alije Nametka libreto za musical koji će kasnije, prema Bibanovoj želji, komponirati Asim Horozić, dok je mladoj glumici Selmi Alispahić namijenio naslovnu ulogu u drami Ay, Carmela španskog pisca Josea Sanchisa Sinistere. Na scenu je prvo postavljena Ay, Carmela u režiji Roberta Raponje i istom je postala novom kultnom predstavom SARTR-a naslijedivši Sklonište u svakom pogledu sve do današnjih dana. Prilikom obilježavanja 10. obljetnice njene premijere ”pod crtu” je upisano 170 izvedbi, od čega su se 34 dogodile na turnejama po Mediteranu, u Italiji i Francuskoj, po Sloveniji, Švedskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori, te na pojedinačnim gostovanjima u Skoplju, Beogradu, Pragu, Londonu i Beču, gdje je SARTR 29. aprila 2008. godine, zabilježio svoj 200. inozemni nastup!

Nakon režije musicala Omer za naćvama Dubravko Bibanović prelazi iz SARTR-a za urednika dramskog programa Televizije FBiH, ali ne napušta teatar. U tuzlanskom je Narodnom pozorištu postavio Galileja Bertolta Brechta, u sarajevskom Narodnom pozorištu režirao je Hamleta Wiliama Shakespearea, e da bi u SARTR-u izrežirao i Cokule svoga starog znanca Rusmira Agačevića – Rusa.

Njihov labuđi pjev u teatru, igrom sudbine, bila je režija Safetove drame Phoenix je sagorio uzalud u povodu 25. godišnjice profesionalnog rada u teatru tandema Safet Plakalo – Dubravko Bibanović u produkciji SARTR-a, njihova remek-djela.

sarajevski_ratni_teatar_sartr

Iza Bibanove i Safetove generacije je kao spomenik ostao SARTR čiju slavu sa novim nadahnućima uzdiže današnja generacija.

Objavljeno 2017. godine, na portalu Depo.ba, povodom 25 godina SARTR-a.

2 thoughts on “Sjećanje na Dubravka Bibanovića i Safeta Plakala – Dva života kao teatar

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s