SARAJEVSKO ISKUPLJENJE PRED UMJETNICIMA SVIJETA
Agresija na Bosnu i Hercegovinu je nastavljena drugim sredstvima. Privreda je uništena, država je politički razbijena, građani su poniženi nezasluženim siromaštvom, rijetki sportski uspjesi i poneka adekvatna presuda iz Haga i državnog suda BiH su slaba utjeha… Do sada!
„… Da bi čovjek koji ima izvjestan talenat izvršio, zahvaljujući tom talentu, veliki uticaj na tok događaja, potrebno je da postoje dva uvjeta. Prvo, njegov talenat treba da ga učini prikladnijim od drugih za društvene potrebe te epohe. Drugo, postojeći društveni poredak ne smije preprečavati put ličnosti koja ima datu osobinu, potrebnu i korisnu upravo u to vrijeme“ – G.V. Plehanov, K pitanju o ulozi ličnosti u historiji.
Rad Michelangela Pistoletta
| Ako grad Sarajevo i postojeći društveni poredak, u ovom historijskom trenutku, budu prepreka kulturnom odgovoru epohe, kojem je projekat Ars Aevi, sada je to sasvim izvjesno, paradigma, biće kažnjeni najtežom kaznom, negativnim historijskim pamćenjem. Ono što je historija utvrdila kao pravilo, jeste da će njihovo nečinjenje tumačiti kao njihov nedobronamjeran akt i da će se (historija) potruditi da njihovu odgovornost personalizira i historijski zapamti u negativnom smislu. Enver Hadžiomerspahić i umjetnici svijeta koji su donirali svoja najvrijednija djela su već ušli u kulturnu historiju Sarajeva. |
Prisjećam se „pradavnih“ vremena pop/rock muzike početka šezdesetih godina kada se noćima slušao Radio Luxembourg, predmet tada našeg najvećeg interesovanja, i kada su se direktno sa radija „skidale stvari“ na akustične gitare, na kojima su se malo potom počeli pojavljivati i prvi magneti. U tim godinama voziti bicikl, rolšue, a zimi sličure, ili se sankati Dalmatinskom ulicom je bio sasvim društveno opravdan razlog da se zaradi pendrek preko leđa ili po slabinama. Društveni poredak u tim vremenima je, nerado i sa zakašnjenjem od nekoliko godina, ipak prihvatao takve aktivnosti mladih ljudi.
Prve aktuelno popularne ploče „singlice“ i prve male LP ploče su stizale do nas raznim putevima. Gdje slušati po prvi put najnovije „stvari“ po sto puta, ako se društvu sviđa? Društveni zadatak je riješio Enver Hadžiomerspahić koji je sa komšijom i prijateljem Fićom (Irfan Čalo) uredio šupu u podrumu njihove stambene zgrade. To je bio prvi nepotrebni, nelegalni, divlji, te po svojoj naravi vaspitno štetni… „disco“ u gradu, koji je kao takav ubrzo i zatvoren.
Ali avaj, avaj, po društveni poredak, pojavljuju se domaće muzičke grupe, a potom se pojavljuju Animalsi i Eric Burdon sa „Baby, Let Me Follow You Down“ i malo potom „House Of The Rising Sun“ koji su bili potpuna muzička revolucija.
Društveni zadatak ponovo rješava Enjo, koji sa Reufom Koluderom i Slobodanom Sam Samardžićem, dobiva prostor u Radićevoj, u kojem se okupljaju poštovaoci pop/rock scene i u kojem nastaju neke od prvih pop-rock grupa u gradu. Davorin Popović već pjeva ali i svestrano igra „sve živo“, na asfaltu FIS-a, posebno košarku.
Grad Sarajevo sa zakašnjenjem prepoznaje potrebu za savremenom sportskom i sajamskom dvoranom i počinje da gradi KSC Skenderiju. Košarkaši Mlade Bosne sa asfalta u FIS-u ulaze u Prvu saveznu ligu 1968. godine, ali zbog nedostatka dvorane sa parketom, odmah iz nje i ispadaju.
Tri utakmice su igrali u dvorani milicije na Vracama, a ostale u Zenici(!?). Po sjećanju advokata Nedima Dobojlića, sastav je bio: Popović, Milavić, Soče, Vuković, Bajrović G., Tolj, Skakić, Dobojlić, Burazerović, Spasitelj (nadimak), Rambeštajn… Trener je bio Lidumil Alikalfić.
Enjo i Reuf pišu elaborat o opravdanosti ustupanja jednog objekta KSC Skenderije u izgradnji mladima, pozivajući se na primjer Doma mladih „Sunce“ u Beogradu. Skupljaju naše potpise kao prilog elaboratu i započinju borbu za mjesto mladih marginalaca pod našim zubatim suncem.
Projekat zrele moderne
Dom mladih se svečano otvara na Novu 1969. godinu, a Enju imenuju za direktora sa 23 godine „mladosti“. Sportisti dobivaju dvorane, privrednici sajamske dvorane, a mladi mjesto u kojem je eksplodirao nakupljeni kulturni potencijal. Igranke, muzičke i književne večeri, pop i rock sastavi, likovni i poetski maratoni… grad Sarajevo lansiraju na vrh kulturne i sportske scene bivše države Jugoslavije. Već 1970. godine, u Prvu saveznu ligu u košarci ulaze KK Bosna i KK Željezničar u koji se utopila KK Mlada Bosna.
Naredne dvije decenije se mogu opisati kao „periklovo doba“ (Perikle, najveći graditelj antičke Atine) sporta i kulture u Sarajevu, od značaja za čitavu Bosnu i Hercegovinu ali i bivšu državu Jugoslaviju.
Grad Sarajevo sa zakašnjenjem prepoznaje potrebu za savremenom sportskom i sajamskom dvoranom i počinje da gradi KSC Skenderiju. Košarkaši Mlade Bosne sa asfalta u FIS-u ulaze u Prvu saveznu ligu 1968. godine, ali zbog nedostatka dvorane sa parketom, odmah iz nje i ispadaju. Enjo i Reuf pišu elaborat o opravdanosti ustupanja jednog objekta KSC Skenderije u izgradnji mladima, pozivajući se na primjer Doma mladih „Sunce“ u Beogradu. Skupljaju naše potpise kao prilog elaboratu i započinju borbu za mjesto mladih marginalaca pod našim zubatim suncem.
Dom mladih se svečano otvara na Novu 1969. godinu, a Enju imenuju za direktora sa 23 godine „mladosti“.
Odmah nakon dobivanja organizacije XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (1979 u Atini) odgovorni u Gradu i BiH kreću u potragu za potrebnim tzv. kadrovima, čije „vještine i talenti ih čine prikladnim za društvene potrebe te epohe“ (isto). Tako Envera Hadžiomerspahića – Enju, imenuju za direktora spektakla otvaranja i zatvaranja (ili tako nečega sličnog) XIV ZOI ‘84 u Sarajevu, po ocjenama svjetskih analitičara, najboljih do tada organiziranih zimskih igara.
U vremenu ratne agresije susjednih zemalja na suverenu i međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, koju su označili etnički pogromi, masovni zločini…, u vremenu najveće tragedije i pogibije građana Sarajeva (1992/95) u čitavoj historiji grada, bez struje, vode, plina…, u vremenu u kojem su građani historijski najtolerantnijeg grada u Evropi uništavani zbog te velike civilizacijske baštine, jedini mogući i raspoloživi odgovor je mogao biti – kultura.
U Gradu, pod granatama, teatrom odgovaraju Dubravko Bibanović i Safet Plakalo koji pokreću Sarajevski ratni teatar – SARTR, uz inž. Đorđa Mačkića koji je kao direktor Pozorišta mladih povjerio SARTR-u zgradu ovoga teatra, reditelja Gradimira Gojera i aktere predstave Sklonište, glumce Zorana Bečića, Miodraga Trifunova, Jasnu Diklić, Nebojšu Veljovića, Irenu Mulamuhić, Senada Bašića, Aliju Aljovića, Branka Ličena, Nisvetu Omerbašić, scenografa i kostimografa Slobodana Bobu Peršića koji ja dizajnirao i danas aktuelni znak SARTR-a, te na jednom ”hamer” papiru rukom ispisao plakat za premijeru predstave (danas eksponat stalne postavke ”Sarajevo pod opsadom” u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine). Ostalo je zabilježeno u knjigama utisaka nakon izvedenih 97 predstava u opkoljenom Sarajevu do ljeta 1994. godine: „Hvala umjetnicima što su nam pomogli da ne poludimo. Hvala umjetnicima što su nam sačuvali ponos i dostojanstvo…“- zapisivali su zahvalni građani.
U izbjeglištvu, u Italiji, Enver Hadžiomerspahić pokreće projekat Ars Aevi (latin. umjetnost epohe) i prikuplja svjetski značajnu kolekciju djela savremenih umjetnika, kao odgovor na opsadu grada. Projekat je jedinstven i po tome što posjeduje pretpostavke dugoročnog uvećavanja zbirke, novim doniranim djelima. Enver Hadžiomerspahić je ponovo na najbolji način izrazio društvenu potrebu svoga vremena, a da li postoji danas potreban ambijent za ispunjavanje drugog uvjeta, da društveni poredak ne smije da bude prepreka realiziranju te društvene potrebe, ostaje da vidimo.
Josef Beuys
Budžetski finansirane institucije kulture i manifestacije elitne i populističke kulture odnose iz budžeta i drugih izvora ogromna sredstva svake godine. Istovremeno, budžetski finansirane navedene institucije i manifestacije nisu na putu da se samofinansiraju u dogledno vrijeme. One takođe nisu u stanju da stvore kulturni proizvod koji bi se potom mogao prodati nekome u regionu ili Evropi i time nešto zaradilo i obezbjedilo koju dnevnicu kulturnim radnicima.
Postojeće institucije i manifestacije to nisu u stanju učiniti, jer im to naprosto i nije zadatak, niti ideja postojanja. Kulturna politika koja nije u stanju da stvori ambijent za stvaranje kulturnih djela nije vrijedna pažnje. Imperativ je iniciranje konkretnih projekata za olakšavanje saradnje, gdje je saradnja turizma i kulture ključ navedene rekonstrukcije. Industrija kulture u svijetu, sada je sasvim izvjesno, je jedna od industrija koja će u narednim decenijama pratiti rast industrije turizma.
Industrije muzike i filma, a u posljednje vrijeme i muzeologija i festivali su u tom pogledu otišli dalje od ostalih i njihovi pojedini proizvodi se u mnogim zemljama smatraju vrhunskim nacionalnim interesom, koji donose ogromne prihode nacionalnim ekonomijama.
Odmah nakon dobivanja organizacije XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (1979 u Atini) odgovorni u Gradu i BiH kreću u potragu za potrebnim tzv. kadrovima, čije „vještine i talenti ih čine prikladnim za društvene potrebe te epohe“ (isto). Tako Envera Hadžiomerspahića – Enju, imenuju za direktora spektakla otvaranja i zatvaranja (ili tako nečega sličnog) XIV ZOI ‘84 u Sarajevu, po ocjenama svjetskih analitičara, najboljih do tada organiziranih zimskih igara.
Posmatrano iz aspekta industrije turizma, koja iako zakržljala i nedovoljno razvijena, ipak postoji u BiH, industrija kulture slobodno se može reći i ne postoji. Drugim riječima rečeno, postoji kakva takva politika kulture, ali nema industrije kulture, a istovremeno postoji industrija turizma ali nema politike turizma.
Poruka djelatnika u turizmu je: nismo povezani; ne radimo skupa; turizam je proizvod koji se treba razvijati, a kultura je ključ tog proizvoda.
Grad Sarajevo će dobiti zgradu u kojoj će biti smještena svjetski značajna kolekcija savremene umjetnosti!
Daj bože, kćeri, ali domaći instalirani izvođači zločestih radova vrve okolo naših kuća. Da ne postoji dobra volja, sedamnaest godina nakon ratnog završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu i ratne opsade Sarajeva, vidljivo je po stanju Muzeja historije Bosne i Hercegovine koji zjapi bez atraktivnih postavki sa granatiranom fasadom između sjajnih zdanja Importane centra, hotela Holiday Inn, ALTA shoping centra, Američke ambasade… Ako je u cijenu uređenja gradskog zemljišta prilikom gradnje Bosmalovog objekta ukalkuliran i dio cijene izgradnje mosta preko Miljacke zašto po istom principu, prilikom izgradnje okolnih zdanja, nije ušla i obnova barem fasade Muzeja historije Bosne i Hercegovine. Institucije kulture su na izdisaju, muzeji se zatvaraju… Grad koji je dopustio nakon tzv. reintegracije, završnu devastaciju Spomen parka Vrace, spomenik žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata i koji nema spomen obilježje žtvama fašističkog terora iz posljednjeg rata, ima historijsku šansu da se iskupi stvaranjem uslova za izlaganje svjetski značajne kolekcije, donirane kao odgovor umjetnika svijeta na opsadu Sarajeva.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu je nastavljena drugim sredstvima. Privreda je uništena, država je politički razbijena, građani su poniženi nezasluženim siromaštvom, rijetki sportski uspjesi i poneka adekvatna presuda iz Haga i Državnog suda BiH su slaba utjeha.
Do sada.
Jedan od moćnih odgovora je ponovo –jedinstvena kultura i jedinstvena kulturna baština ali kao kulturni proizvodi.
Ako grad Sarajevo i postojeći društveni poredak, u ovom historijskom trenutku, budu prepreka kulturnom odgovoru epohe, kojem je projekat Ars Aevi, sada je to sasvim izvjesno, paradigma, biće kažnjeni najtežom kaznom, negativnim historijskim pamćenjem. Ono što je historija utvrdila kao pravilo, jeste da će njihovo nečinjenje tumačiti kao njihov nedobronamjeran akt i da će se (historija) potruditi da njihovu odgovornost personalizira i historijski zapamti u negativnom smislu. Enver Hadžiomerspahić i umjetnici svijeta koji su donirali svoja najvrijednija djela su već ušli u kulturnu historiju Sarajeva.
Vrata pamćenja pozitivnog djelovanja su zauvijek širom otvorena za sve dobronamjerne.
Objavljeno na portalu Depo.ba 17.12.2011. godine
Upoznajte svijet oko nas 