Kulen Vakuf – od komunista do nacionalista, od taksista do historičara, vodi nas knjiga prof. Maxa Bergholza

Historijski kontekst

Una je jedna od najljepših sedrenih rijeka u Bosni i Hercegovini i susjednoj Hrvatskoj sa kojom je dijeli i čini okosnicu proglašenog Nacionalnog parka Una. Centar regiona je Bihać (231 m/nv.) koji je zbog obilja vode i šuma, nastanjen još u dalekoj prahistoriji. Osmanlije su nakon osvajanja Bihaća 1592. godine, zatečenu crkvu sv. Ante Padovanskog, sagrađenu 1266. godine, u gotskom stilu, pretvorili u džamiju Fethiju, što zbog nepoznavanja historijskog konteksta izaziva međuvjerske i međuetničke prijepore do današnjih dana.

Pretvaranje crkvi u džamije u Osmanskom carstvu u određenom području je bilo uvjetovano načinom na koji je to područje bilo osvojeno. Ako je područje bilo osvojeno silom (anveten) crkve su pretvarane u džamije, a ako su stanovnici sklopili ugovor sa osvajačima bez rata (sulhan) onda su crkve ostajale kršćanima na upotrebu i dalje. Tako su u gradovima Jajce, Bihać, Brod, Požega i Đakovo crkve pretvorene u džamije jer su stanovnici pružili otpor osmanskoj vojsci. Po tadašnjem zakonu crkva se mogla pretvoriti u džamiju ako 50 godina nije imala vjernika, ali sa obrazloženjem sandžakbega i uz odobrenje sultana. Crkve su takođe mogle biti napuštene zbog izdaje svećenstva (kršenje tzv. zimijskog ugovora) ili zbog dugova zelenašima

Bihać

Panorama Bihaća – centra Unsko-sanskog kantona

Da je srednjovjekovna država Bosna osvojena Ugovorom potvrđuje i izdavanje Ahdname 28.5. 1463. godine, kojom je osvajač garantirao slobodno ispoljavanje vjere i imanja crkvi.

Centar današnjeg Nacionalnog parka Una je bajkovito naselje izgrađeno na vještačkom otoku i ribarski raj Kulen Vakuf (305 m/nv.), iznad kojeg se uzdiže veoma strmo brdo sa starim  gradom Ostrovicom čija starost seže u prahistoriju. Nasuprot Ostrovici, na desnoj strani rijeke nalazi se strmo brdo Havala, na kome postoji istoimeni stari utvrđeni grad.. Desetak kilometara nizvodno od Kulen Vakufa nalazi se stari grad Orašac, a oko pet kilometara iznad Kulen Vakufa na prkoškoj visoravni, nalaze se ostaci starog grada Čovka. Ako se od starog grada Čovka produži još koji kilometar prema Vrtoču,  stiže se do ostataka kule Kulin kapetana, zapovjednika bosanske konjice, poginuo na Mišaru (Srbija) 13. avgusta/kolovoza 1806. godine. Kulu Kulin kapetana (u Kulen Vakufu) i njegov mezar (u Janji kraj Bjeljine), valja u vremenu pred nama, upisati na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Kulen-Vakuf-naslovna

Panorama Kulen Vakufa – izgrađenog na vještačkom otoku

Selo Martin Brod se nalazi na ušću Unca u Unu sa mnogobrojnim bukovima, ribogojilištem, starim pravoslavnim manastirom Rmanj, mlinovima…

Borba za autonomiju pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne) pred kraj vladavine osmanlija je historijski bila feudalno i vjerski ograničena tako da u njoj nisu ni mogle učestvovati i ostale nemuslimanske mase, pravoslavne i katoličke konfesionalnosti. Te borbe su završile osmanlijskom pobjedom i Omer-pašinom “sječom” tadašnjih najuglednijih bosanskih prvaka 1851. godine, u Travniku, kada je pogubljen i Sulejman Kulenović, muselim iz Kulen-Vakufa.

Ideja o autonomiji Bosne i Hercegovine ostala je da i dalje živi u muslimanskim masama. Za tu ideju one će se i kasnije svojski boriti, pod Austro-Ugarskom za vjersku i prosvjetnu, a u Kraljevini Jugoslaviji za političku autonomiju Bosne i Hercegovine.

Tek kasnije će ta ideja o autonomiji Bosne i Hercegovine, u savremenijim i zrelijim duštveno-političkim uvjetima, dobiti sasma drukčiji krarakter, puni smisao i nov kvalitet.

Kulen Vakuf (1)

Katastarski plan Kulen Vakufa iz 1904. godine

Slobodno ispoljavanje različitih vjera je nastavljeno na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine (izuzetak i egzemplar u čitavoj Evropi) od srednjovjekovnih vremena, Osmanskog carstva, u vremenu A-U Monarhije i potom Jugoslavije. Tako  je omogućen multivjerski kontinuitet na većem dijelu teritorije današnje države Bosne i Hercegovine.

O borbenoj tradiciji Bihaća svjedoče mnogi spomenici od kojih i onaj koji kaže da je u Bihaću održano (1942.) Prvo zasjedanje AVNOJ-a, na jedinoj slobodnoj teritoriji u porobljenoj Evropi, nazvanoj Bihaćka Republika.

Kontinuitet skrivanja masovnog zločina do današnjih dana

Kapitalno djelo prof. Max Bergholza univerzalno svjetskog značaja, pod naslovom “Nasilje kao generativna sila – identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici”, u izdanju Buybook, Sarajevo/Zagreb 2018. i prevodu Senade Kreso, predstavlja novi alat za tumačenje odnosa etničkih zajednica i nasilja širom svijeta.

Njegovo istraživanje nasilja u Kulen Vakufu, na početku Drugog svjetskog rata, pokazalo je da nacionalizam sam po sebi ne vodi u nasilje, već obratno, da nasilje potaknuto i izvedeno od malog broja ljudi dramatično stvara nove identitete i nacionalizam.

Predmet istraživanja prof. Max Bergholza je iznenadno potonuće mirne multietničke zajednice u Kulen Vakufu u ekstremno nasilje kada su malobrojne ustaške postrojbe sastavljene od „domaćih“ i „stranih“ ustaša u Drugom svjetskom ratu, izvršile masovne zločine nad komšijama Srbima, što je do tada to bio najgnusniji i najveći zločin u historiji ovoga kraja.

Uslijedila je odmazda srpskih ustanika koji su malo potom, između 6-8. septembra/rujna 1941. godine,  na jednako svirep način pobili oko 2.000 ljudi, od kojih su ogromna većina bili žene i djeca, koji su napustili Kulen Vakuf sa namjerom da se sklone u Bihać. Kulen Vakuf je opljačkan i zapaljen. Po gruboj procjeni ubijenih u kulenfakufskom kraju od uspostave NDH u aprilu/travnju 1941. godine, pa do 6-8. septembra/rujna, ubijeno je oko 20% ukupnog broja stanovnika (dva na deset ljudi), što je izuzme li se nivo uništenja Jevreja i Roma u holokaustu, jedan od najvećih ljudskih gubitaka tokom Drugog svjetskog rata, koje je pretrpila jedna lokalna zajednica – navodi autor. Drugi razlog koji je privukao pažnju domaćih i stranog istraživača (M.B.) je činjenica da nije zabilježeno da je i jedan zločin napravio bilo koji strani vojnik. Prof. Max je istraživanje započeo i završio sam, a mi svi ostali (uz nečasne izuzetke)  i sa nama čitav univerzum smo se urotili da mu u tome pomognemo. 29_NationalPark_Una_Map

Karta dijela regiona sa granicama Nacionalnog parka Una

Srpski ustanici iz Drugog svjetskog rata su uglavnom nastavili borbu u partizanima i postali komandanti, a neki su postali važne ličnosti u poslijeratnoj JNA koji su se popeli do činova generala i narodnih heroja.

Iako je ova historija bila općepoznata u kulenvakufskom kraju komunistički historičari su je izvrtali i u konačnici „zakopali“ u svom selektivnom pripovijedanju o 1941. godini, tako da je život nakon 1945. pa sve do posljednjeg rata, karakterizirala zlokobna šutnja gdje su počinioci i preživjeli živjeli jedni sa drugima. Mali broj pojedinaca u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini je inicirao objektivizaciju u objašnjavanju nasilja, ali je većina u komunističkoj vlasti bila duboko predana policijskom nadziranju, hapšenju i ometanju njihovih istraživanja pod pukom izlikom očuvanja „bratstva i jedinstva“. Ta praksa je nastavljena i nakon posljednjeg rata u BiH (1992/95.). Jedan od takvih istraživača je bio i moj otac Esad Bibanović, rođen u Kulen Vakufu, prvoborac i sekretar SKOJ-a Bihaćke Republike u Drugom svjetskom ratu, javni tužilac i zatočenik nakon rata i izbjeglica u posljednjem ratu (1992/95.) u Bosni i Hercegovini.

Ta „zakopana“ sjećanja su u konačnici, naglim nestankom Saveza komunista  početkom 1990-tih godina, omogućila nacionalističkim političkim partijama mobiliziranje svoje izborne baze uspostavom veze između suvremenih slučajeva međuetničkih incidenata i sjećanja na nasilja između zajednica u Drugom svjetskom ratu.

Štrbački buk

Štrbački buk preko kojeg je 1992. godine, prešlo oko 6.000 izbjeglica 

Dvanaestog juna/lipnja 1992. godine, podsjeća nas autor, na drvenom mostu postavljenom iznad Štrbačkog buka bilo je oko 6.000 izbjeglica iz Kulen Vakufa, Klisa, Orašca i Čukova koji su od 10. juna/lipnja bili u bijegu od snaga pobunjenih Srba. Trojica ljudi iz zbjega je otišlo do Donjeg Lapca gdje su bili francuski vojnici (UNPROFOR) po pomoć. Francuski vojnici su došli na most, ali su komandanti srpskih snaga, koje su se već tada predstavljali kao Vojska Republike Srpske, imali spiskove traženih muškaraca među izbjeglicama. Vojnici UNPROFOR-a su stali sa strane i dopustili vojnicima, od kojih su mnogi imali crne maske na licu, detaljnu selekciju muških izbjeglica za koje su po spiskovima vjerovali da pripadaju novoformiranoj Stranci demokratske akcije (SDA). Više od 200 muškaraca i maloljetnika je odvedeno sa povicima: „Balije, dolje glavu! Jebem ti ustašku mater! Otkuda ti čizme srpske vojske?“ Ostale izbjeglice su prešle drveni most, a malo potom francuski vojnici su ih, vjerovali ili ne, prebacili u Bihać gdje su živjeli kao izbjeglice preko tri godine u gradu pod opsadom.

Novi spomenici etniciziraju sjećanje na žrtve, a spomenici ljudima koji su se suprotstavili pljački i zločinima su uništeni i zorno svjedoče o želji vlasti da fizički izbrišu i zaborave historiju koja uključuje sjećanje na solidarnost među zajednicama – piše prof. Max i nastavlja: „Do dana današnjeg oblici samoidentifikacije i identifikacije drugih iznova se oblikuju nakon akata nasilja. Oni uključuju jasno razgraničene „etničke grupe“ koji su ili mučenici ili nitkovi, ili počinioci ili žrtve i zapanjujuće selektivno javno sjećanje, koje se javlja zaglušujućom šutnjom“.

Kolona izbjeglica u Bihaću

Kolona izbjeglica sa istoka u današnjem Bihaću

Tako i ove godine obilježavanje 26-to godišnjice zločina postrojbi VP HVO-a u selu Ahmići kada je na monstruozan način 16. aprila/travnja ubijeno 116 civila Bošnjaka, neće uključiti pomen na zločin Armije BiH koji se desio istog dana, iste godine u isto vrijeme (?!) u hrvatskom selu Trusina (i obratno) kada su na isti monstruozan način ubijene 22 osobe. Ovde se ne radi o nedostatku etike već o zlokobnoj namjeri raspirivanja mržnje i nepovjerenja između bosanskohercegovačkih narodnosti u ovom slučaju između Bošnjaka i Hrvata.

Zaključak i preporuke

Vanredni prof. na Odsjeku za historiju na Univerzitetu Concordia u Montrealu, Max Bergholz, gdje predaje historiju nacionalizma, nasilja i Balkana, je knjigom „Nasilje kao generativna sila“, ukazao na selektivno pripovijedanje historije od komunista do nacionalista, od taksista do historičara koje potiče lažnu tezu da se „historija ponavlja“. Max upozorava na opasnost naizgled direktnog pitanja: Zašto je etnička grupa x izvršila ubijanje etničke grupe y? Tako formulirano pitanje vodi ka selektivnom prikupljanju informacija čime se promiču ublehe identitetskih politika. Promocija knjige će se održati u Sarajevu početkom maja/svibnja ove godine.

Preko sedam decenija razne bezbjedonosne „službe“  u bivšoj SFR Jugoslaviji, a potom u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, su revnosno skrivale ogroman zločin i njegove aktere, koji se desio 1941. godine, u Kulen Vakufu na rijeci Uni, čija se ljepota i  pitoresknost ne da opisati. Poslijeratne etnocentrističke politike su taj komunistički incident pretvorile u pravilo, koje na monstruozan način oblikuje naš današnji ljudski krajolik u Bosni i Hercegovini, prikrivajući time korupciju i pljačku epskih razmjera.

Profesor Max je duboko odgovorno istražio odnose u jednoj maloj i nepoznatoj zajednici i stvorio univerzalno djelo svjetskog značaja. Knjiga je, istaknuto je na poleđini,  dobila više priznanja od kojih nagradu Joseph Rothschild koju dodjeljuje Institut Harriman Univerziteta Columbia. Američko historijsko društvo je 2017. godine, proglasilo knjigu najboljim prvijencem iz evropske historije od 1815. godine do kraja 20. stoljeća, dodijelivši autoru nagradu Herbert Baxter Adams, kao jednu od najvažnijih nagrada na engleskom govornom području iz oblasti evropske historije.

U multinarodnoj državi u srcu Evrope u kojoj aktuelni Ustav Bosne i Hercegovine precizira konstituente kao pripadnike Hrvata, Srba, Bošnjaka, Građana i Ostalih, potrebno je hitno primjeniti preporuke Vijeća Evrope i to: Preporuke Komiteta ministara i skupštine Vijeća Evrope: Interkulturalni dijalog i slika o „drugome“ u nastavi historije; Nastava historije u konfliktnim i postkonfliktnim regijama; Nastava historije u Evropi 21. vijeka.

 

One thought on “Kulen Vakuf – od komunista do nacionalista, od taksista do historičara, vodi nas knjiga prof. Maxa Bergholza

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s