Kako u ksenofobičnom, etnonacionalističkom i korupcijom premreženom bh društvu efikasno restaurirati i zaštititi kulturno i prirodno naslijeđe Bosne i Hercegovine, a potom ga prilagoditi savremenim potrebama?
UNESCO nalaže za pojedinačne lokalitete ili urbane i prirodne cjeline koje se nalaze na tentativnoj listi Svjetske kulturne i prirodne baštine (u našem slučaju Sarajevo, Vjetrenica, Počitelj, Blagaj…) obavezan multidisciplinaran pristup i tretman kao da su već upisane na navedene liste. Unazad više od jedne decenije EU podržava obnovu spomenika kulture i zaštitu prirodnih vrijednosti u smislu održivosti, samo ako su povezana sa turističkom valorizacijom.
Činjenica da su razvoj i izgradnja u Bosni i Hercegovini prepušteni lokalnim zajednicama i njihovim “daljinski upravljanim” načelnicima uz slabašne, nekapacitirane nadležne institucije, blago rečeno zaprepašćuje prosječno informiranog građanina. U takav društveno-politički i ekonomski kontekst bh društva bahnula je „kao biber po pilavu“ i pandemija koronavirusa.
Posljedice pandemije koronavirusa na nekoj zamišljenoj tabeli stupnjeva opasnosti po turistička kretanja bi vjerovatno bila u recimo rafting kategoriji 5. (Dugačak, silovit, nepredvidljiv brzak sa mnogo kanala, padova, rola i valova. Iznimno opasan – ozljede i utapanja su vrlo vjerovatni.). Takav brzak mogu preći samo najiskusniji ili u našem slučaju oni privrednici koji spletom raznih okolnosti ipak dobivaju priliku za poslovanje. Da je to tako, vidljivo je iz statističkih pokazatelja za Kanton Sarajevo (period I-VIII 2020.) po broju zabilježenih turista koji se smanjio za 80%, a u FBiH je manji za 76,1% dolazaka.
Slijedeći stupanj opasnosti po turistička kretanja bi bio ratni (Rafting stupanj 6. – ekstremna voda koja ne nudi puteve za izlaz. Epilog koban bez obzira na vještinu.). Takav stupanj opasnosti kako za raftere, tako i u našem slučaju za turističke privrednike bi bio nesavladiv.
U trenucima najveće hitnosti (stupanj opasnosti 5.), društveni sistem Bosne i Hercegovine pokazuje da i dalje ne može angažirati svu svoju odbrambenu snagu, koju još uvijek posjeduje, iz različitih općepoznatih razloga. Građanski aktivizam ipak, svako malo, pokazuje da postoji urbana stručna javnost, ovaj put vidljiva kroz djelovanje dvadesetak entuzijasta koji su priložili svoje multidisciplinarne radove štampane u Zborniku radova – Počitelj sjaj koji blijedi (Dobra knjiga, Sarajevo, 2020.). Urednik je dr.sc. Ajnija Omanić, emeritus, a autori priloga su Mustafa Arslanović, Svjetlana Bajić, Adnan Boškailo, Safija Boškailo, Zoran Bibanović, Amir Demirović, Gorčin Dizdar, Rubina Velagić, Ibrahim Dizdar, Jadranka Dizdar, Adnan Efendić, Mirzah Fočo, Lejla Hodović, Mina Kujović, Izedin Kurtović, Seada Kuštrić, Zdravko Lučić, Fatima Maslić, Ramiz Mehmedagić, Mirela Mulalić Handan, Ajnija Omanić, Jasna Omanić, Amer Ovčina, Vjekoslava Sanković Simčić, Mevlida Serdarević, Muriz Spahić, Elvedin Šabanović i Adem Šuta. Naslovna strana Šemsa Gavrankapetanović, a likovno oblikovanje i grafički dizajn Hamdija Dizdar uz skromnu podršku Ministarstva za obrazovanje/znanost FBiH.
Najavljena naučno-stručna konferencija, predviđena je u Muzeju Hercegovine u Mostaru (ili zbog pandemije putem on line platforme), a njeni zaključci će nesumnjivo biti od značaja za sistemski pristup valorizaciji i upravljanju kulturnim i prirodnim naslijeđem u BiH.
Kao paradigma stanja bh kulturne i prirodne baštine odabran je srednjovijekovni grad Počitelj sa orijentalnim šarmom koji je stoljećima privlačio pažnju putopisaca, a potom umjetnika, književnika, arhitekata, svjetskih putnika i drugih brojnih znatiželjnika. Sa namjerom da se Počitelju da internacionalni karakter uz međunarodnu Umjetničku koloniju, Grad se sistematski obnavljao (od šezdesetih godina do 1998. godine), kao prevashodno kulturna atrakcija.
Nakon miniranja Hadži Alijine džamije izgrađene 1562/63. godine, u posljednjem agresivnom ratu napravljen je kulturocid kada je zapaljeno, opljačkano i devastirano (1993.) 58 objekata u samom Počitelju.
„Vlada FBiH je 2001. godine, usvojila program po kojem se pristupilo revitalizaciji Počitelja u četiri faze: 1. faza – obnova porodičnih kuća sa ciljem povratka prognanih stanovnika, 2. faza –izgradnja Hadži Alijine džamije (Šišman Ibrahimove) i Likovne kolonije, 3. faza – obnova infrastrukture, vode i struje, kao i tržnice i parking prostora, 4. faza – obnova hamama i hana.
Za projekat revitalizacije zaduženo je bilo Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša i ministar Ramiz Mehmedagić, a nadzor je vršio Ekspertni tim. Na žalost, opstrukcije su počele tokom izvođenja projekta te nastavljene nesmanjenom žestinom poslije okončanja projekta revitalizacije i traju do današnjih dana“ – (Ramiz Mehmedagić, Revitalizacija Počitelja, Zbornik radova Počitelj – sjaj koji blijedi, Dobra knjiga, 2020.).
U međuvremenu Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je (2003.) donijela odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Historijsko – gradsko područje Počitelj, općina Čapljina, FBiH, a od 2007. godine, kulturno-povijesna cjelina Počitelj je upisana i na tentativnu (privremenu) listu kulturne baštine UNESCO.
Obzirom da BiH na nacionalnom nivou nema Zakon o kulturnom naslijeđu, fond za njegovu obnovu i instituciju koja o tom naslijeđu brine, postavlja se pitanje ko je taj ko bi mogao upravljati Počiteljem, ali i drugim nacionalnim spomenicima kulture.
„Premda je Počitelj jedina kulturno-povijesna cjelina za koju je Vlada FBiH usvojila Zaključak o neodložnom pristupanju izradi detaljnog plana zaštite i obnove, javne površine se okupiraju za osobne potrebe, grade se žardinjere, postavljaju se ograde/tarabe, sadi raslinje koje ugrožava kretanje i razara postavljenu kaldrmu, deponira se šut na zelenoj površini između magistralnog puta M17 i starog počiteljskog bedema. Han i medresa su degradirani i devastirani poslijeratnom privatizacijom. Danas, 25 godina nakon rata, medresa je najugroženiji povijesni objekt, razara ga zapuštenost, otuđivanje olovnog pokrivača, vlaga i samoniklo bujno raslinje – stablo lovora. Najveće devastacije su izvedene u Donjoj kao i Gornjoj Mahali“ – (Prof. dr. Vjekoslava Sanković Simčić, Degradacije i devastacije prostora i objekata u Počitelju – uzroci i posljedice, isto.).
„U Travniku se planski upravlja očuvanjem i prezentacijom graditeljskom cjelinom Stari grad, nacionalnim spomenikom, koji prerasta u zanimljivu turističku atrakciju“ – (prof. Fatima Maslić, Srednjovijekovna travnička tvrđava – primjer održive turističke destinacije, isto.).
Sa ciljem očuvanja zaštićenih spomeničkih vrijednosti UNESCO nalaže obavezne izrade Plana upravljanja kao i postavljanje Povjerenstva iz područja konzervatorske struke, urbanizma, historije, historije umjetnosti, demografije i sociologije, turizma i kulturnog menadžmenta uz predstavnike stručnih građanskih udruga. U projekte kulturnog i ruralnog turizma uključeni su poduzetnici koji u njih ulažu jer vide u njima mogućnost zarade.
„Cjelovita, uspješna, jasna slika podrazumijeva interdisciplinarni pristup i vještu kombinaciju induktivno-deduktivnih postupaka“ – (prof. dr. Zdravko Lučić, Počitelj kao poveznica antike, sadašnjosti i budućnosti, isto.).
Na nacionalnom (državnom) nivou Bosne i Hercegovine (Nacionalna menadžment organizacija – NMO), bi se bavila prihvatanjem mnogobrojnih svjetskih i EU normi i standarda u turizmu, promovirala turistički proizvod, dovela nove korisnike i rasteretila lokalne nosioce projekata. Na razini entiteta menadžment organizacije bi se bavile horizontalnim i vertikalnim umrežavanjima u skladu sa ustavnim rješenjima, a kantonalne DMO bi osnivale podružnice u općinama i time zadovoljile principe lokalne samouprave.
Tako organiziran turistički sektor BiH, bez imperativa izmjene postojećih ustava (14 ustava u BiH), zakoračio bi u postkoronarni razvoj koracima od „sedam milja“, a vizija svjetske destinacije pod sloganom BiH – kulturna kapija Evrope, bi potaknula emocije građana i time postala dostižna – „na dohvatu ruke“.
Prilog za znatiželjne:
Upoznajte svijet oko nas 