Građansko društvo ima društvenu širinu za progres u Bosni i Hercegovini

Kakva je razlika između današnjih integracija pod imenom Srpski svet, Otvoreni Balkan… i nekadašnje, već davno zaboravljene, administrativnom silom nametnute, uspostavljene zajednice – Srpske zemlje? Razlika je što današnje Bošnjake kao narodnost ne žele u Skupštini Republike Srbije u Beogradu, niti ih žele u Saboru Republike Hrvatske u Zagrebu. Današnji dogovor srpsko-hrvatskih režima je paklenskiji od prethodnih jer je našao bitne političke i vjerske saveznike unutar bošnjačke političke i vjerske kamarile. Formalno-pravno zacrtane teritorije Bosne i Hercegovine se ne bi priključile susjednim zemljama (de jure – po zakonu), ali u praksi (de facto) bi se priključile. Integracija sa zemljama u regionu sama po sebi ne bi bila problem da sustavno funkcionira i da teritorije na koje računaju susjedne zemlje nisu prethodno etnički očišćene masovnim ratnim zločinima i genocidom. Stvoreno je duboko pravno nesigurno, etnički podijeljeno društvo u kojem hiljade slučajeva ratnih zločina još uvijek čeka sudski epilog, a presude domaćih i međunarodnih sudova se ne sprovode.  

Zločesti projekat konačne etničke podjele zemlje, koji se posljednje tri decenije u ratu i poraću nije mogao ostvariti, upravo se ovih mjeseci u praksi  ostvaruje političkim ucjenama, blokadama istitucija, najavama „kompromisa“, političkom trgovinom i nevjerovatnom zloupotrebom Narodne skupštine Republike Srpske – NSRS. Nema krivične odgovornosti – kažu lideri političkih stranaka, blokade, ucjene, zloupotrebe, političke trgovine… nisu pomenute u Anexu 4. (Ustav BiH)?!

Podjela Bosne i Hercegovine (1939.) sporazumom Cvetković – Maček

Na zvaničnoj web stranici Parlamentarne skupštine BiH se danas može pročitati: „Pitanje državnopolitičkog uređenja Kraljevine Jugoslavije  pokušalo se riješiti (diobom i pripajanjem teritorije Bosne i Hercegovine, najstarije države južnih slavena – primjedba Z.B.) Sporazumom Cvetković-Maček, sklopljenim 26. augusta 1939. godine, odnosno srpsko-hrvatskim dogovorom. Tim dogovorom dijelovi Bosne i Hercegovine našli su se u novoformiranoj Banovini Hrvatskoj, kojoj su od bosanskohercegovačke teritorije pripale u Posavini općine i kotari: Brčko, Gradačac, Bosanski Šamac, Bosanski Brod i Derventa, a u jugozapadnoj Bosni i u Hercegovini: Stolac, Čapljina, Ljubuški, Mostar, Konjic, Prozor, Fojnica, Travnik, Bugojno, Tomislavgrad i Livno. Preostali dio Bosne i Hercegovine, prema Sporazumu, trebalo je da uđe (ušao je – primjedba Z.B.) u sastav projektirane zajednice “Srpske zemlje” – (web stranica Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Političko predstavljanje BiH u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941.).

Nakon smrti predsjednika JMO Mehmeda Spahe (za kojeg se vjeruje da je otrovan – primjedba Z.B.) dr. Džafer Kulenović (malo potom doglavnik NDH – primjedba Z.B.) 30. decembra, 1939. godine, osniva Pokret za autonomiju. Pozivu su prethodila tri otvorena pisma bosanskohercegovačke studentske omladine svih narodnosti na studijama u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu, pod parolom: Za autonomiju Bosne i Hercegovine!

Iz prezentacije regionalizacije BiH prof. dr. Muriza Spahića

U toku Drugog svjetskog rata položaj Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike u Federaciji Jugoslaviji je utvrđen na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a (25/26. novembra 1943.) u Mrkonjić Gradu. Na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a (30. juna do 02. jula, 1944.) u Sanskom Mostu je usvojena Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine, koja predstavlja pravni akt velikih vrijednosti o ljudskim pravima i slobodama građana.

Nakon donošenja Ustava iz 1974. godine, Bosna i Hercegovina „postaje svoja“ i doživljava Periklovo doba ekonomskog i društvenog razvoja. Desetak firmi su bili privredni divovi, koji su dobivali poslove širom svijeta. U prvih sto najvećih firmi na svijetu su bile i dvije iz Bosne i Hercegovine (Šipad i Energoinvest). U tim vremenima se održavaju svjetska sportska prvenstva i kulturne manifestacije najvećeg značaja, a sportski klubovi igraju u završnim kolima evropskih takmičenja.

Predsjednik MOC-a Huan A. Samaran odlikuje Branka Mikulića za do tada najbolje organizirane Zimske olimpijske igre na svijetu

Ni jedna etnonacionalna politika u postdejtonskoj BiH nema društvenu širinu za društveni progres u ekonomiji i političkoj demokratizaciji. Srednjovjekovna država Bosna je to uspjela za šta su primjeri srednjovjekovni nadgrobni spomenici – stećci, pod kojima su se pokapali svi stanovnici bez obzira na vjeroispovijest uz različite pogrebne obrede. Kada je kraljevina Bosna izgubila društvenu širinu, izgubila je i državu. „Autonomistička ideja Husein-kapetana Gradašćevića je propala jer je bila klasno i vjerski ograničena, odnosno nije nošena od jedne naprednije društvene klase koju je u to vrijeme u Evropi predstavljala buržoazija. Takve klase u tadašnjoj Bosni nije bilo, posebno u redovima muslimanskog stanovništva, i zadugo je neće ni biti.“– (Avdo Sućeska, Položaj bosanskih Muslimana u Osmanskoj državi, Pregled – časopis za društvena pitanja, Sarajevo, maj, 1974.). To već nije bio slučaj sa Narodno oslobodilačkim pokretom – NOP, u Drugom svjetskom ratu ili u periodu SR Bosne i Hercegovine „kada je bila svoja“.

Čime se objašnjavaju velike razlike progresa u ekonomiji i političkoj demokratizaciji koje je postizala Bosna i Hercegovina u raznim historijskim vremenima? Da li je današnja podjela Bosne i Hercegovine rezultat predratnih dogovora kriminalnih režimskih kartela koji djeluju u regionu od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća (neposredno pred Titovu smrt)? Da li se današnja tržišta i društva u našoj zemlji i regionu ponašaju kao ona iz poslijeratnih udžbenika naših diplomiranih „učenih idiota“? Kako onda regionalizirati zemlju u smislu ekonomskog približavanja i administrativne usklađenosti sa zemljama u regionu, prije ulaska u EU? Odgovore na ta i mnoga druga pitanja bosanskohercegovačko društvo očekuje od pravosudne, zakonodavne i izvršne vlasti, ali posebno od ukupne „domaće pameti“.

Principi i kriterijumi nuts regija (prof. dr. M. Spahić)

Politika regionalizacije evropskih zemalja se ne smatra dijeljenjem teritorije države već proces integracije države u jedan novi vid nadnacionalnog državnog uređenja. Problem naše današnje etničke države par excellence su zanemarene prirodno-geografske, historijske, ekonomske, saobraćajne… i druge karakteristike koje definiraju EU regiju. Iz toga slijedi da je našu zemlju potrebno regionalizirati u skladu sa EU standardima, imajući u vidu svu pogubnost dosadašnjih podjela po etničkom principu. Niko ne treba više nigdje da seli jer je tzv. Anex 7. (Povratak) Dejtonskog mirovnog sporazuma doživio potpuni neuspijeh, već je nasušno potrebno jačanje mjesnih zajednica kao osnovnih participativnih čelija društva. Posebno je važno jasno definirati namjerno uspostavljenu zbrku pojmova naroda i nacije, gdje se čak i Organizacija ujedinjenih nacija (država) – OUN, naziva Organizacija ujedinjenih naroda, a bosanskohercegovački narodi se nazivaju nacijama.

Regije iz vremena Austro-Ugarske Monarhije

U kolumni Presuđeni etnocentristički projekat treba mijenjati, sam pomenuo da se mjesne zajednice mogu proglasiti i Republikama kao što je to bila Republika hajduka Mijata Tomića u Parku prirode Blidinje u kojoj je pokojni ugostitelj Vinko Vukoja Lastvić štampao čak i lokalnu valutu. Nikome ne bi smetala bilo kakva „republika“ sa svjetovnim ili duhovnim prefiksima, ali na nivou mjesne zajednice. Težnja za etničkim zajednicama kao jednog od elemenata intimnog zajedništva, treba da funkcionira ali na nivou mjesnih zajednica. To je primjećeno i u vremenu bivšeg američkog predsjednika Džimi Kartera (Jimmy Carter) koji je posebnu pažnju poklanjao lokalnim zajednicama. On je tvrdio da je jedini način na koji bi mogli vratiti Vladu na njeno mjesto, taj da porodice i zajednicu vratimo na njihovo mjesto, koje im pripada. U tom smislu je formirano novo odjeljenje u Sekretarijatu za stambenu izgradnju koje je pomagalo u razvoju mjesnih zajednica. U svim savremenim svjetskim društvima prednost organiziranju se daje osnovnom lokalnom nivou.

Predsjednik Biden u posjeti Jimmy i Rosalynn Carter

Progres u ekonomiji i političkoj demokratizaciji može da ostvari danas samo velika društvena širina građanske i sekularne Bosne i Hercegovine koja ne negira etnički ili vjerski identitet već naprotiv zadržava ga, pri čemu svim građanima garantira jednaka ljudska prava. Bosanskohercegovački politički lideri moraju da uvjere predstavnike SAD i Njemačke da takva politika na slijedećim izborima (2022.) ima realne šanse za uspjeh.  

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s