Poštovanje prema liku i djelu preminulog Rusmira Mahmutčehajića (Stolac 1948. – Sarajevo 2026.), političara, pisca i nesporno velikog intelektualca Bosne i Hercegovine, obilježeno je na način nabrajanja akademskih i društvenih titula, internacionalnih priznanja, državnih funkcija, postignuća, nabrajanju aktivnosti njegovog Međunarodnog foruma Bosna… Malo ili nikako nisu pomenuti njegov Stolac, politički razlaz sa ratnim rukovodstvom i Vladom RBIH, u sred agresije, kao i životni napori Rusmira i njegove mnogo mlađe sestre g. Amre Hadžimuhamedović, arhitekte-konzervatora i historičara arhitekture, na obnovi kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, a posebno u obnovi njihovog rodnog Stoca.
General Armije RBiH Sefer Halilović na komemoraciji u Parlamentarnoj skupštini BiH u organizaciji Vlade FBiH, je pomenuo njegovu knjučnu ulogu u organiziranju odbrane i razvoju namjenske industrije: „Da nije bilo Rusmira Mahmutčehajića pitanje je kakva bi bila odbrana Bosne i Hercegovine i da li bi je uopšte bilo. Želim da to posebno naglasim. Želim da to ostane zapisano“.
Pojam genocida osim uništavanja jednog naroda, etničke grupe, rase ili vjerske zajednice, obuhvata i i protjerivanje ljudi sa rodnog mjesta na drugo mjesto u državi ili u druge države. Genocid je i proglašavanje pripadnika jednog naroda drugim. Posljednjim ratnim zločinom genocida u Bosni i Hercegovini oblikovana su tri feuda u kojima vlada aparthejd (dvije škole pod jednim krovom) i u kojima se do danas svi građani već tri decenije, zajednički kuhaju u tri kotla, sa starom genocidnom idejom da u svakom feudu isplivaju podobni narodi.
Rusmir Mahmutčehajić nije htio da sudjeluje u zločinima radi pljačke imovine, resursa i teritorija, zloupotrebom multinarodnog karaktera zemlje. Nije htio da prihvati geopolitičke karte crtane van Bosne i Hercegovine i nije sudjelovao u prešućivanju tih zločina. Nije se bojao, več je kao njegov kolega iz Republike Hrvatske Stjepan Mesić i on dao ostavku na sve funkcije u ratnoj Vladi RBIH i do kraja života se posvetio, kao vjernik, promoviranju pluralizma, izgradnji građanske, sekularne Bosne i Hercegovine i obnovi jedinstvene bosanskohercegovačke kulturne baštine.
Šta je slomilo ratne 1993. godine, do rata univerzitetskog profesora i dekana Elektrotehničkog fakulteta u Osijeku, sarajevskog diplomca, zagrebačkog doktoranta koji je specijalizaciju obavio u Trstu, a postdoktorske studije na Katoličkom univerzitetu u Leuvenu u Belgiji? Vjerujem da je to bilo neslaganje sa etničkom podjelom države zločinima. Bilo kako bilo, Rusmir Mahmutčehajić je ostatak života posvetio internacionalnoj promociji pluralne Bosne i Hercegovine, njenoj nedjeljivosti, pisanju knjiga i obnovi rodnog grada. Pa šta se to dešavalo u njegovom gradu i širom zemlje?
„Sa stolačke općine (1993.) u koncentracionim logorima je zatvoreno 1.559 muškaraca i 49 žena, do tada ratnih saveznika. Devetnaest zatvorenika je ubijeno, a ostali su proveli po godinu dana u zarobljeništvu. Iseljeno je raznim metodama 1916 osoba u Evropu i SAD. Izvršen je urbicid i kulturocid uz ubistva civila. Uništene su sve tri komponente urbanih struktura, vjerski, privredni i komunalni objekti. Zapaljene su i minirane kuće, spomenici kulture iz druge polovine XVII, XVIII i XIX stoljeća, Uništeno je više javnih i privatnih biblioteka, vrijedno kulturno-historijsko blago oličeno u raznim vrstama tekstila, umjetnički obrađenom bakrenom posuđu, naoružanju, rezbarskim dekoracijama, pokućstvo, dvije vrijedne zbirke slika i grafika kao i mnoge umjetničke slike koje su bile u kućama i stanovima pojedinih Stočana. Urbicid i kulturocid je zahvatio i sela stolačke općine“ – (dr. Salih Jaliman i Senad Mičijević, Stolac od najstarijih vremena, Troya Mostar, 2005.).
Na dženazi (muslimanski pokopni vjerski obred) Rusmira Mahmutčehajića u rodnom Stocu, u zajedničkoj molitvi ispred dobrih bosanskih franjevaca molili su fra Ivo Marković i fra Mile Babić, koji su potom prozvani od nekoliko anonimnih autora na anonimnim portalima, da se svojim stavovima i djelovanjem uklapaju u radikalni muslimansko-bosanski kalup, kojem je pripadao i Mahmutčehajić?!
Za sada jedini istinski saveznik Bosne i Hercegovine je internacionalni pravni okvir Evrope i zapadne civilizacije kao i presude internacionalnih i domaćih sudova. Najavljena američka investicija Južna plinska interkonekcija, kao i prijedlozi Zakona o državnoj imovini ubrzavaju uspostavljanje pravnog okvira ali i daju nove prilike za etničke podjele.
Sudbina vjernika i intelektualca g. Rusmira pokazala je da građanska inicijativa u društvu u kojem veoma, veoma uski sloj kontrolira sve: politiku, privredu, organizirani kriminal, medije i akademsku zajednicu, nije moguća bez pomoći izvana – (parafrazirano – Partick Nylti, zastupnik u Donjem domu Parlamenta Irske). Do sada nije bila moguća iako ogroman broj građana želi povratak otete sekularne nacionalne države sa najvećim stepenom zaštite svih ljudskih prava. Ili je ipak moguća, nakon nekoliko nacionalnih fudbalskih „referenduma“ koji su podigli naciju na noge?
Prvi je bio 2014. kada se Bosna i Hercegovina plasirala za Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Nakon tog sportskog uspjeha političari Milorad Dodik i Dragan Čović su oko vrata vezali navijačke šalove jer bi u suprotnom izgubili povjerenje svojih etnija. Bošnjački političari to nisu morali raditi jer oni veoma komotno žive na političkim ublehama o cjelovitoj, jednoj i jedinoj Bosni i Hercegovini. Drugi je bio 2015. kada su kadeti Bosne i Hercegovine u košarci postali evropski prvaci, a treći 31. marta/ožujka ove godine kada je reprezentacija Bosne i Hercegovine u meču sa Italijom izborila plasman na Svjetsko nogometno prvenstvo. Nakon slavlja reprezentativaca Bosne i Hercegovine sa navijačima u Zenici, uz sarajevsko-zenički sastav Dubioza kolektiv, slavlje je nastavljeno do jutra u Sarajevu, gdje ih je dočekalo oko 120 hiljada mladih.
Za sada su u etničkim kotlovima, u kojima se već tri decenije kuhaju svi narodi i narodnosti, isplivali na površinu samo rijetki gospodari rata i mira sa svojim vojnicima i haznadarima (čuvarima osobnih riznica), kojima je dobro poznato da ratno profiterski i drugi ratni zločini nikada ne zastarijevaju. Neka je rahmet duši dobrom Rusmiru Mahmutčehajiću, a pozdrav svim skromnim bh građanima velike društvene širine, uz Rusmirov moto: „Ako šutimo bićemo odgovorni, ako se bojimo bićemo poraženi“.
Upoznajte svijet oko nas 